Srednja Amerika #1 – „Di’š u Srednju Ameriku tamo je opasno !?“

Posted Srednja Amerika

„Di’š u Srednju Ameriku tamo je opasno !?“ Nakon slušanja takvih komentara od svih ljudi na koje smo naletili, došlo je i vrime za zaputit se za Kostariku, let preko Münchena. Nas troje: Kusić, Gabrić i ja. Zašto baš Srednja Amerika? Pa, ka prvo, poučen prijašnjim iskustvima di bi šeta u japankama po Palestini i jea sladoled, da bi 10 dana kasnije po povratku u Hrvatsku nakon utakmice Dinama i Hajduka u strahu za život izbjegava Bad Blue Boyse nakon izlaska s južne tribine, bia san više-manje svjestan da koliko god statistike bile neumoljive, uz malo zdravog razuma i ponašanja ka domaćin, ne postoje preopasna mista. Virovali ili ne, ljudi svugdi žive više-manje normalno. Uostalom, Srednja Amerika ka dosta nepoznat i egzotičan dio svita je bila primamljiva za upoznavanje. Dobar argument je bila i povratna karta od 3600kn nađena uz pomoć prijatelja Jana, Čeha kojeg san u travnju upozna u Armeniji, a koji je vlasnik stranice za pronalaženje jeftinih karata.

10626501_10204063919814970_3927572201394772862_n

I tako nakon misec i nešto dana lutanja po Kostarici, Nikaragvi, El Salvadoru, Gvatemali i Meksiku, penjanja po pustim vulkanima u Kostarici i lutanju po kišnim šumama, pijane vožnje broda po Nikaragvanskom jezeru, kupanju u istom u strahu od krokodila, prejedanja i opijanja za nikakve pare u Nikaragvi, ali i brojnih rasprava o povijesti i politici, penjanja na vulkan konjima, spašavanja Kusića iz zatvora u Gvatemali, sudjelovanja u prosvjedu 1000 Gvatemalaca s mačetama i drvenim batinama na sjeveru Gvatemale, prelaska u Meksiko preko rijeke u čamcu, ispijanja tequile u istoimenom gradu, Luche Libre, Charreade u Guadalajari, istraživanja Mayanskih hramova u Tikalu i nepoznate civilizacije u Teothihuacanu i još puno toga, na kraju san zaključia da je zapravo najopasnija stvar bila cijena pive od 8kn po litri u nikaragvanskim kafićima i klubovima. Nego, vratimo se mi na početak zasad.

20140910_142041

Da napomenem odma, ako očekujete zgodne mlade stjuardese, nemojte letit KLM-om. Osim ako volite starije žene, jer su im sve stjuardese 50+. Nakon pustih presjedanja (ipak je ovo povratna karta od 3600kn na drugi dio svita) sletili smo u San Jose, Kostariku, najzeleniju zemlju svita. Američki saveznik, najstabilnija ekonomija Srednje Amerike i zemlja koja je došla do četvrtfinala svjetskog prvenstva (još jedan motiv za odlazak!). Zemlja je to Keylora Navasa, koji vas i gleda sa svakog plakata. Bia on za zdravstveno osiguranje, perilicu za suđe ili za banku. Respekt domaćina bi redovito stjecali nabrajajući sve igrače Kostarike sa Svjetskog, uključujući zamjene, ka i sve ostale glupe informacije kojima suputnik Jakov i ja inače ubijamo vrime. Ako vas zanima postava Hajduka iz utakmice Hajduk – Slaven Belupo 1997. ili statistika Petra Šute i Stanka Bubala, vjerojatno bi se nama tribali obratit. Bilo je puno vrimena za ubit na dosadašnjim putovanjima u busevima i vlakovima.

Naravno, da ne bi sve prošlo bez komplikacija, dok smo čekali presjedanje u Panami javija se couchsurfer koji nas je triba ugostit – sta se ispričavat i govorit da nas nažalost ipak ne može primit (kasnije će se ispostavit da je to zato jer mu cura ne da, šta će mu priskrbit nadimak „papak“ do kraja putovanja). Međutim, Couchsurfing vas nikad neće iznevjerit. Iako san bia u već gotovo 40 domaćina, svaki put se ispočetka iznenadim koliko ima dobrih ljudi. Dok smo u Panami slali oko 20 praktički „last minute“ zahtjeva za ugošćavanje, nisan moga ni zamislit da ćemo par sati kasnije imat 10 prihvaćenih. U tom trenu još nisan bia svjestan koliko znači bit Europljanin u Srednjoj Americi. Kad ste odavde nema tih ljudi koji vas ne žele ugostit, svi vas žele upoznat, pričat s vama, siromašnim Nikaragvankama je san da im napravite dite, a dosta vas gleda i ka hodajući novčanik, al o tom potom. Iz nekog razloga ljudi vas gledaju pa gotovo ka nekakvog boga. Koliko god to lipo zvučalo na prvi pogled, moja teorija je da to nije iz tako lipih razloga. Triba imat na umu da je to područje stoljećima bilo pod opresijom kolonizatora, koji su očito u kolektivnu svijest ugradili mišljenje kako su Europljani čudo. Tužno, ali istinito, pogotovo šta u najmanju ruku nismo u ničemu posebno bolji od njih, a pogotovo ne u međuljudskim odnosima.

20140909_195241

I tako smo našli smještaj kod studentice Veronice Rodriguez (imenjakinje i prezimenjakinje jedne porno glumice, šta smo saznali slučajno upisujući u Google njeno ime, nismo sad toliki perverznjaci). No, kako je ona po cile dane bila na faksu, uglavnom smo se družili s njenim roditeljima. To vam je zapravo najbolja stvar kod couchsurfinga, ne besplatan smještaj, već instant prijatelji. Nije zaludu moto „you have friends all over the world, you just haven’t met them yet“. Ujutro bi nas dočeka tradicionalni „gallo pinto“ doručak (kombinacija riže i graha), koji, iako se činia ludilo u početku, nam je ubrzo počea izlazit na nos. Posli doručka uvik bi me uporno učili Španjolski par sati i posli vodili na okolne vulkane. Cila neka sportska familija, njih dvoje 60-godišnjaka smo jedva pratili u usponu. Iratzu i Poas su dva vulkana šta smo ih obišli, a to su bili samo prvi u nizu. Kasnije smo se zajebavali da smo posli ovog puta ušli u top 10 hrvatskih vulkanologa koliko smo vulkana vidili.

20140908_140415

ve u svemu, koliko god Kostarika bila na glasu ka zelena zemlja, čudo od prirode, na kraju se ispostavila ka uvjerljivo najdosadnija zemlja na ovom putovanju. Zašto? Pa zato šta je ne zovu bez razloga „drugom Amerikom“, a nije baš ni da je vole zbog toga, u Srednjoj Americi.  Iako smo mislili da su komentari na internetu kako niko ne govori Engleski preuveličani, vrlo brzo smo se uvjerili da nije pretjerano. Na raspolaganju imate 2 sredstva komunikacije: mahanje rukama i španjolski. Sva srića pa je mojih 3 miseca učenja Španjolskog u HELP-a i doma došlo na naplatu. Virovali ili ne, ako vas se baci u vatru 40 dana di se priča samo jedan jezik, a znate osnove, nakon tog perioda ćete već razmišljat na njemu, a ne samo pričat. Unatoč brojnim prirodnim lipotama, brzo će se pokazat koliko su druge zemlje kulturno bogatije pa i prirodno interesantnije. Doduše, nemaju Keylora Navasa.

Comments (0)

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *