Srednja Amerika, dio 2 – Nikaragva, Sandinisti, oružje i Missice

Nakon tjedan dana u Kostarici, došlo je vrime za krenit dalje sjeverno, put Nikaragve. Tad u prvi plan iskače najugodnije iznenađenje ovog puta – autobusi. Iskreno, autobusi u Srednjoj Americi su udobniji od aviona. Ključ je u tome što u autobus iste veličine stave duplo manje sidala nego u Europi, a ta sidala više sliče na fotelje. E da, imate i stjuardese koje vas konstantno nude hranom, pićem i kavom tako da 10-ak sati prođe bez da skužite.

Nikaragva je inače 2. najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere, posli Haitija. Na vlasti su momentalno Daniel Ortega i sandinisti, FSLN stranka, nazvana po narodnom heroju Augustu Sandinu, borcu protiv američkih snaga u Nikaragvi u prvoj polovici 20. stoljeća. FSLN je osnovan u šezdesetima, ka ilegalni pokret za rušenje diktatora Anastasia Sormoze, postavljenog na vlast od pogađate – Amerikanaca. Možda i u tome možemo tražiti uzroke siromašta, al dobro, nećemo sad ovdi puno o politici.

Na autobusnom kolodvoru nas odma dočekuju 3 čuvara sa sačmaricama, koji ka da nam govore „sad ste zapravo dobrodošli u Srednju Ameriku“, scena na koju ćemo se narednih 30-ak dana naviknit toliko da će nam posli bit čudno u Splitu bez pušaka po ulicama. Ugostia nas je Nikaragvanac Fernandno, u kući sa svojom obitelji i 6 pasa. Da, dobro ste pročitali – 6 pasa. I za mene, ka ljubitelja pasa, to je bilo previše, a onda možete mislit kako je bilo Kusiću, koji mrzi pse, probudit se s 4 psa koji skaču po njemu.

Dosta ljudi srednje klase, ka recimo naš domaćin, žive u takozvanim kolonijama, ograđenim četvrtima s čuvarima. U svakom slučaju možete zaboravit na ugodne šetnje i điravanje po ulici ka kod nas. Naš domaćin Fernando, turistički vodič koji zapravo nema pojma o Nikaragvi, nas je odvea odma drugi dan do Granade, lipog kolonijalnog gradića na Nikaragvanskom jezeru, koji izgleda ka iluzija u usporedbi s ostatkom Nikaragve. Tu za 20$ po danu uzimamo brod u koji može stati 20-ak ljudi i kupujemo hrpu nikaragvanskih pivi (po cijeni 8kn/litra u kafiću!).

Ohrabren pivom, odlučujen blefirat kako iman dozvolu za vožnju broda, sa spremnom x-com ka potvrdom (ne bi da Nikaragvanci znaju hrvatski), te preuzimam kormilo. Nakon preznojavanja i poker-facea u uskim dijelovima, izlazimo na otvoreno (ipak se radi o najvećem jezeru Srednje Amerike), vozimo se okolo, kraj otočića na kojima žive majmuni i imamo osjećaj ka da smo u raju. U pozadini se vidi otočić Ometepe sa 2 ogromna vulkana, Concepcion i Maderas. Stanje totalne fjake doživljavamo nakon zaustavljanja na jednom otočiću i naručivanja specijaliteta i najbolje pive, sve skupa po cijeni piletine u Popaja. Nakon šta su nas uvjerili da krokodili koji tu žive mogu „u vrh glave otkinit prst“ smo se čak i okupali, šta su okolne Nikaragvanke popratile vrištanjem od uzbuđenja.

Tu dolazimo do jedne intersantne stvari. Šta se tiče muške populacije, ako vas već cijena pive od 8kn/litra u klubu/kafiću nije nagovorila na odlazak u ovu zemlju, nakon šta ovo pročitate vjerojatno ćete se već pozdravljat s ukućanima i pakirat za Nikaragvu. Znači, svi znamo kako izgledaju stvari u klubovima u Europi – vjerojatno ste doživili stotine najrazličitijih i maštovitih odjeba u vašem životnom vijeku.

E pa, u Nikaragvi, kada ste muško i u klubu, a i kad niste neki „ljepotani“, šta najblaže rečeno nismo ni nas trojica, doslovno se morate braniti od, da prostite, napaljenih Nikaragvanki. Sve one lovačke priče šta vam hvalisavi prijatelji „zavodnici“ pričaju cili život, u Nikaragvi doslovno mogu biti realnost.

Doduše, šalu na stranu, i taj fenomen ima „tamniju stranu“. Sve to zapravo nije nimalo simpatično, iz jednostavnog razloga što vas u tako siromašnoj zemlji žene gledaju ka bijeg iz Nikaragve, šansu za bolji život, a san im je da im napravite dite.
Nakon još malo lutanja po Nikaragvi, penjanja na vulkan Masaya na konjima, nalazimo se sa drugim couchsurferom Edwinom koji se ponudia da će nam pomoć kupit karte za Guatemalu.

Kad je reka da će pomoć, nismo ni sanjali da se radi o glavnom čoviku za nikaragvanske Missice, koji ih podučava, sređuje angažmane, šalje na putovanja, a i surađuje s nikaragvanskim modnim časopisom. Zašto je taj časopis bitan? Zato šta reklamira Transporte del sol kompaniju pa članovi uprave imaju 70% popusta na karte. Naravno, Edwin je nas prikaza ka članove uprave pa smo povratnu kartu za bus od Manague do Guatemala citya (16 sati u jednom smjeru) kupili s popustom… Naravno, na povratku smo u njega spavali. A sad smo se zaputili na 16 satnu vožnju busem od Nikaragve do Guatemale.