Srednja Amerika #4 – Loša kava, dobra spiza i Ronaldinho

Nakon sretnog kraja prosvjeda, barikade su sklonjene i svi su mogli krenuti svojim putem. No, taj dan od odlaska u Meksiko nije bilo ništa jer vozač našeg minibusa nije tia ni čut za vozit po noći. Očito nisu ni ostali vozači, jer se cijela kolona zaputila nazad do Floresa u Gvatemali, svi s ugašenim svjetlima kako bi bili šta manje primjetni. Iduće jutro smo se opet digli u 5 uri, za drugi pokušaj odlaska u Meksiko. Ovaj put smo sretno prošli misto di su jučer bile barikade i krenili dalje put granice. Nakon nekoliko sati vožnje blatnjavim cestama usrid džungle napravili smo pauzu za ručak u kući/restoranu di su nan poslužili mješavinu pure i mesa zamotanu u palmin list i kuhanu na vrilon zraku u loncu. Zdravo i ukusno po cijeni oko 2kn skupa s kavon, doduše Nescafe instant kavon.

E, tu dolazimo do najvećeg razočaranja ovog puta – kave. Ka pravi kavoljupci, tjednima smo prije ovog puta zamišljali kako ispijamo božanske kave, napravljene od najboljih zrna kave na svitu (ok, previše poetično, al mi baš volimo kavu). Ipak, Kostarika, Nikaragva, Gvatemala su poznate po proizvodnji kave. Čim smo došli odma smo i vidili kavu koja raste na sve strane. No, odma u početku ono šta smo pili su bile ili baš očajne ili obične Nescafe instant kave. Mislili smo da se radi o nesrići i lošen izboru, ali dobra kava nije nikako dolazila. Misterij nan je razrješia prika William, kada je objasnia kako se 100% kvalitetnih zrna kave izvoze svugdi po svitu jer in se jednostavno ne isplati plasirat na siromašna domaća tržišta. Zato se ponudia odvest nas u najbolju kavanu u Gvatemali, odma kraj tvornice kave. I zaista, početak je bia obećavajuć, lik koji nan je radia kavu (po cijeni od 12kn, šta je za Gvatemalu apsurdno skupo) je izgleda ka doktor, dok je barata sa svakakvim instrumentima, i usput se hvalia internacionalnim nagradama za najbolju kavu koju tvornica redovito dobija. Kad je završia s pripremom kave koja je trajala cilu vječnost i ulia je u čašu mislia san napokon – to je to. Ali, ćorak – gorko i neukusno. Po Kusićevoj kiseloj faci, montiranon smješku i neuvjerljivon blefu konobaru da je kava dobra,  vidia san da je i njemu isto. Ništa, taj dan smo odlučili dignit ruke od kave u Srednjoj Americi i zaključili da nema do kave u Jordanu i Palestini i P&P-u u Splitu di se upravo oporavljam ispijajući kavu mix i pišući kolumnu. Ali, dosta o kavi, vratimo se na put u Meksiko.

Na zadnjoj stanici prije granice nan se priključia lik iz Hondurasa. Skroz simpatičan, a i prvi čovik koji je zna pričat engleski u zadnjih tjedan dana. On se zapravo zaputia ilegalnim putem od Hondurasa do SAD-a, te je sve granice zasad proša bez problema, a ovo mu je bila predzadnja. Ko zna jel sad u Los Angelesu ili u pritvoru. Koliko je lako ilegalno preć, skužili smo i sami kad smo istu granicu jedva legalno prešli. U jednon trenu minibus se zaustavia na obali rijeke i obavijestili su nas da je to granica Gvatemale i Meksika, te dalje moramo čamcem. Nakon šta smo se jedva potrpali u čamce prevezli su nas na drugu stranu, u Meksiko. Da bismo legalno ušli, morali smo 10 min tražit kućicu u kojoj je spava policajac s pečatom za putovnicu. Nakon par „pošalica“ na račun svjetskog prvenstva, udaria nan je pečat, ukrcali smo se u drugi mini-bus i zaputili dalje u Meksiko. Iako san živia u uvjerenju da ne postoji korumpiranija organizacija od HNS-a, mislin da ima sasvim solidnu konkurenciju u meksičkoj policiji. Ako uzmemo HNS ka miru za korumpiranost, čini mi se da bi bili negdi na 0,7 HNS-a. Uvik in tribate dat mito od jednog dolara, za stvari koje bi ionako tribali odradit (tipa pustit vas u državu), al ako in ne platite dolar čekat ćete par sati pa se tvrdoglavost ne isplati.

Slika o Meksiku ka zemlji koja je pustinja je slika koju većina nas ima zahvaljujući filmovima di je tako prikazan. Zapravo, cili jug Meksika je pokriven prašumom, srednji dio prilično zelen, a tek je sam sjever pustinja ka u filmovima. U svakom slučaju, ulaskom u Meksiko se osjeti promjena atmosfere. Meksiko je ipak zemlja bogate povijesti i kulture. Povijest Meksika je ispunjena odbijanjima imperijalističkih težnji, revolucijama, od kojih je svakako najpoznatija Meksička revolucija 1910-1920, koju su predvodili Francisco Madero, Pancho Villa i Emiliano  Zapata. Mi smo se odlučili odma zaputit do najdalje točke našeg putovanja, Guadalajare u saveznoj državi Jalisco, pa na povratku proć ostatak Meksika iz jednostavnog razloga šta je 22.09. tu igra Ronaldinho.  Tili smo stić na utakmicu Chivas Guadalajare – Querétaro da iskoristimo možda i zadnju priliku da vidimo Ronaldinha kako igra na visokoj razini uživo. Posebno uživljen je bia Kusić, kome je Ronaldinho uvik bia pojam. On nas je konstantno ubrzava tako da stignemo tamo do 22.09., datum kad je on vidia da je utakmica. I tako smo se našli u Palenqueu 21.09, i dok smo tamanili prave meksičke tacose odjedanput san vidia Ronaldinha na televiziji kako slavi gol. Ispalo je da je utakmica zapravo bila 21.09 i da je Kusić krivo vidia. Svejedno smo 22. stigli u Guadalajaru, taman da slušamo komentare o „epskoj“ utakmici i nevjerojatnoj atmosferi dan prije u kojoj je Ronaldinho briljira, ka u najboljim danima.