Bliski istok #1 – Amman, palača i Wadi mujib

Nakon prašuma Srednje Amerike, vrime je da se pribacimo oko 2 godine u prošlost, i to u jedno puno „sušnije“ područje. Tog smo se lita 2012. odlučili zaputit prema Bliskom istoku, točnije Jordanu, Izraelu i Palestini. Sigurno se pitate kako su roditelji pustili friško navršenog 20-godišnjaka u područje koje se obično stigmatizira u medijima ka izrazito opasno, nastanjeno „ludin Arapima“ i opterećeno nerazrješivim sukobima. Na stranu to što se radi o podcjenjivanju jedne iznimne kulture zbog informacija koje mediji svakodnevno serviraju, strah roditelja je sasvim razumljiv. Iako san u tom trenu ima iza sebe putovanja u neke daleke krajeve ka šta je Malezija, Australija i Novi Zeland, odabir lokacije nije nešto čime bi se prosječna mater oduševila. Zato san primjenija prokušanu taktiku, za koju garantiran 100% uspjeh. Triba servirat ekstremno loše opcije, ka šta je Sjeverna Koreja ili pak Egipat, u kojem su tada upravo trajali nasilni prosvjedi, da bi se Palestina u kojoj trenutno vlada nestabilno primirje činila ka manje zlo. Prema tome, nazovimo tu taktiku uvjeravanja „Metoda manjeg zla“.

Naravno, ka i obično, ulogu u odabiru lokacije je odigrala i prilično povoljna karta koju smo uspili uvatit, a u ovom slučaju je to bila povratna karta od Budimpešte do Ammana. U toj fazi smo već bili amo reć „iskusni couchsurferi“, tako da ni najmanje nismo sumnjali da će i tamo ić glatko. No, prvi zahtjevi za Amman su redovito odbijani, da bi na kraju iz 30 pokušaja dobili 1 accept. Dobili smo ga s jednog ne pretjerano ispunjenog profila, s par slika radi kojeg smo čovika proglasili „Đikanom“. Trebali smo kod njega ostat nekih 4-5 dana, a na kraju je ispalo poprilično drugačije. Bila je to baš kriva procjena.

Nakon malo tramakavanja s backpackovima do Budimpešte i leta za Jordan, sletili smo u Amman usrid noći. Naš domaćin, Laith, nas je čeka na aerodromu  i odma iznenadia savršenim engleskim, a i općenito ne-arapskim izgledom čemu je  uzrok bila mater Amerikanka, udana za oca – jordanskog Palestinca. Auto kojin nas je doša bacit je bia poprilično nabrijani Audi Sportster iz čega se moglo zaključit da smo dobili malo bogatijeg domaćina. Nismo se nešto pretjerano tome razveselili, jer nas je iskustvo učilo da je to često bilo obrnuto proporcionalno živopisnosti domaćina. U svakom slučaju, od prvog momenta smo se „našli“ s njim i upali u priču o svemu i svačemu. To van je Couchsurfing, nakon 10ak minuti se već osjećate opušteno ka da čovika znate ko zna otkad. Nakon vožnje od Aerodroma do Ammana, Laith nan je predložia da odma bacimo pogled na kraljevu palaču kad smo već tu. Nije nan bilo jasno di je odma navalia na razgledvanje, al eto rekli smo da može, ipak on zna bolje Amman od nas. Da bi se približili palači morali smo uć u dio grada di već vojska patrolira na svim ulazima i ulicama. Na kraju smo se iskrcali skroz blizu palače, i kad nan je već bila baza šta smo uopće uspili doć tako blizu, na palači do kraljeve palače su se počela otvarat vrata. Prvo za auto automatski, a onda su još sluškinje otvorile glavna vrata palače. Tu smo odma upoznali i njegovog prvog rođaka Qaissa, koji za razliku od Laitha nije izgleda ka Amerikanac, nego, složili smo se, ka – Brazilac. Iako je zapravo čistokrvni Arap. Obično popizdi kad mu to kažen, pa se iskreno nadan da će ovo vidit i ubacit u Google translate. Njih dvojica su živili u toj palači , skupa s 3-4 haskija,  i iako bi vam se učinilo da žive ko zna kako dobrim životom, prevarili biste se.

Garantiran van da se bolje možete zabavit u Splitu sa 100 kuna, nego u Ammanu s 10 000. Stvar je u tome, što nekih zabavnih sadržaja, koncerata, sportova, jednostavno nema. Šansa da vidite ženu u gradu posli 22 ure je jednaka šansi da Lokomotiva pobijedi Dinamo, a proces zavođenja je kompliciraniji od Feynmanovih dijagrama u kvantnoj fizici. Nadalje, s obziron da je pokojni ćaća bogatstvo steka tako šta je bia kralj oružja na Bliskom istoku, jasno je razumljivo da i zbog određenog respekta i straha koji su uživali, njih dvojica su zapravo živili u zlatnom kavezu. Doduše, isto to je i razlog zašto su njih 2 ostala skroz normalna, te smo se s njima odma našli i u zajebanciji. Nije nan trebalo dugo da se i prvi (od jedno tridesetak) puta pošteno napijemo Amstel pive, koja je više manje jedini raspoloživ alkohol u Jordanu. Vrlo brzo smo došli na to da ćemo svi skupa ić po Jordanu cili misec dana. Iako se naše jetre ne bi složile, to je bia pun pogodak jer većinu mista po Jordanu ne bismo sami tako dobro doživili.

Za početak, odveli su nas u, kako su rekli, „jedino adrenalinsko misto u Jordanu“. Rijeka Wadi Mujib, koja se ulijeva u Mrtvo more, pri kraju svog toka je puna malih brzaca i vodopada gdje su postavljeni konopi i staze za penjanje uzvodno. Na samon početku smo morali potpisat da u slučaju smrtnog slučaja, koncesionari nisu odgovorni. Znaš da je formalno, al opet nije lipo potpisat nešto di se spominje tvoja pogibija.  Nakon šta smo potpisali dobili smo prsluk i kacigu i krenili. Put je bia ludilo, taman naporan da bude gušt, a sav napor se isplati kad se na kraju dođe do velikog vodopada, ispod kojeg možete uć, ka u filmu. I sve to u zemlji koja je praktički sama pustinja. Puten smo odma naučili da se ne valja igrat kavalira u Jordanu. Paralelno s nama je išla i grupa Jordanaca i Jordanki. U jednom dijelu su zaboravili  malu Jordanku koja se nikako nije mogla popet na 2m visok brzac, šta je i sasvim logično s obzirom na njenu visinu od jedno metar i 60cm. Ja ka pravi kavalir san joj od gori pružia ruku i diga je, na šta mi se ona nevino nasmijala. Kad su to vidili, njih jedno 5-6 se stalo motat oko mene i prijeteći motavat kako me žele istuć. Srića šta smo nas 5 bili veći od njih za 2 glave, pa su se na naše mote kako smo spremni za tuču obeshrabrili i udaljili. Svejedno, lekcija naučena, na kraju krajeva nisu oni krivi – to je njihova kultura, ako se radi o konzervativnijoj ekipi, žene bolje ne dirat nikako, pa čak ni za ruku za pomoć in popet se negdi.