Bliski istok #3 – Izrael, kibbutzi i Zid plača

King Hussein bridge, kojim smo prešli u Izrael, je jedina otvorena kopnena granica između neke arapske zemlje i Izraela. Zato i ne triba posebno naglašavat kakve su mjere sigurnosti. Na nekoliko checkpointova se detaljno pretražuje cila prtljaga, a oko vas šetaju do zuba naoružani izraelski vojnici i to očito odabrani za granicu svi oni koji izgledaju ka Schwarzenegger. U kontrastu s malim i nespremnim jordanskim vojnicima s druge strane, lako je dobit dojam zašto je Izrael u većini slučajeva izaša ka pobjednik u brojnim sukobima s Arapima. Iako smo se pripremili na dugo čekanje, prošlo je začuđujuće lako. Kada je službenica uzela moju putovnicu i vidila da piše Split, odma se uživila i samo šta se nije počela derat: „Aaaa, Giovanni Rosso, Giovanni Rosso!“. Nakon toga smo 3 minute pričali o tom bivšem nogometašu Hajduka koji je prava zvijezda u Izraelu, te su nas posli toga bez ikakvih većih kontrola pustili da uđemo u Izrael.

S druge strane su nas odma dočekali rojevi mušica. I to ne bilo kakvih, nego najdosadnijih mušica koje san ikad vidia. Ne možete ih potirat, jer se neustrašivo vraćaju koliko god ih vi ubijali i tirali. To su oni mali detalji putovanja, koji se obično prešute u prepričavanju. Nikad ne znaš kad ti život može zagorčat neka sitnica poput te. Kad smo ušli u mini-bus za Jeruzalem mislili smo da smo ih se riješili, ali – moš mislit. Unutra ih je bilo još više, tako da je vožnja do Jeruzalema prošla u borbi s njima. Sva srića, tamo ih više nije bilo.

Smještaj smo našli u predgrađu Jeruzalema, Ein Karemu, kod Južnoafrikanke Mary. Ona se prije 10-ak godina doselila u Izrael i prvo živila u kibbutzu, potom 2 godine ka pravi hippy u šumi, da bi na kraju našla malu kućicu u Ein Keremu koju dili s prijateljicom, di nas je i ugostila. Možete mislit kakav kontrast nakon vremena provedenog  u palači u Jordanu. Način na koji se Mary kreće po Izraelu je stopiranje, pa smo se skupa s njom i mi kretali istom metodom. Prije toga nisan zna da je zapravo najbolja država na svitu za stopiranje baš Izrael. Svi živi stopiraju, a da je to doslovno uvjeria san se kad san kraj puta vidia 80-godišnjeg, jedva živog, didicu koji stopira. Svi i staju autostoperima, tako da učas nađete prijevoz – puno brže nego da idete busen.

Kako je Mary živila u kibbutzu, to nan je pružilo jedinstvenu priliku da posjetimo jednu takvu zajednicu koja je inače dosta zatvorena za strance. Kibbutzi su društvene komune specifične za Židove u Izraelu. Oni su zatvorene, samoodržive zajednice koje unutar sebe uopće ne koriste novac, nego funkcioniraju na principu razmjene dobara. Odigrali su važnu ulogu u formiranju Izraela, a u početku su uglavnom bili bazirani na poljoprivredi, dok se danas već bave i drugim granama. Postoji širok raspon kibbutza, od onih vjerskih sa strogim pravilima, do onih malo opuštenijih kakav je bia i onaj u kojen je naša Mary živila nekoliko godina. Skupa s njon su nas pustili unutra, u savršeno uređen mali „gradić“, na kojen na prvu ruku nema ništa čudno osim šta se ne koristi novac. Tu smo i ručali u njihovom restoranu, švedski stol, di su nas malo priko oka počeli gledat kad smo Joke, Kusić i ja pojeli količinu spize koja je vjerojatno dovoljna da nahrani 30-ak domaćih.

Cilo to područje oko kibbutza Tzuba je fascinantno iz razloga što je prije dolaska Židova bila pustinja. Strpljivim radom, dobrom organizacijom, modernom tehnologijom i svakako velikom količinom para su uspili doslovno pustinje pretvorit u šume. Mora in se skinit kapa po tom pitanju, ali ih svakako ne opravdava od terora koji dio njih provodi nad okolnim narodima. Po tom pitanju je zapravo tužno da politiku određuje skupina starijih i utjecajnijih ljudi, dok gotovo svaki mlađi Izraelac a kojim san priča uopće ne voli politiku svoje vlade i više od svega želi dogovor po pitanju Palestine i Golanske visoravni. Kako i ne bi kad moraju služit vojsku 3 godine, odnoso 2 za žene, a potom i u nekoj mjeri ostat na raspolaganju vojsci. Doduše, s obzirom na momentalno geopolitičko stanje u kojem su većina arapskih zemalja ili u kaosu izazvanom izvana, ili američki poslušnici, ili u borbi za slobodu protiv plaćenika i ekstremista kao Sirijci, očito je da do promjene i može doći jedino iznutra u Izraelu. No, vrime za to još nije sazrilo, vidit ćemo oće li se moje prognoze pokazat točnima za nekih 10-20 godina.

Većinu vremena smo proveli po staroj jezgri Jeruzalema koju čini splet malih kamenih uličica di se može lutat danima da ne bude dosadno. Isto tako, sumnjam da igdi na svitu ima toliko povijesnih stvari koncetriranih ka u Jeruzalemu. Pogotovo je interesantno područje nekadašnjeg Salomonovog hrama, koje je sjedište dviju religija – judaizma i islama. Nakon temeljite sigurnosne provjere došli smo do Zida plača, jedinog ostatka nekadašnjeg poznatog hrama, a potom se uspeli i na brdo na kojem se nalazi Kupola na stijeni. Kako nismo muslimani, tu nam ulaz nisu dopustili.

Tek par dana kasnije mi je palo na pamet da smo mogli jednostavno glumit muslimane iz Bosne, tako da ću to morat primjenit idući put kad buden u Jeruzalemu. Do Zida plača smo se narednih dana svaki put vraćali makar 2 puta dnevno. Iako ne triba posebno opisivat koliko je to misto zanimljivo, pravi razlog je bia šta se odma do njega nalazia najbolji javni WC u Jeruzalemu, šta je posebno oduševilo Kusića. Dok smo šetali Jeruzalemon skoro san strada u najbizarnoj nesreći ikad. Lagano san šeta i gleda put gori, proučava arhitekturu neke građevine, kad san odjedanput isprid sebe vidia traktor kako vozi nekih 40-ak na sat ravno u mene. U zadnji sekund san ga uspia izbjeć. Bia bi to poprilično aprsurdan način za stradat – zgazia ga traktor usrid Jeruzalema.

Za sam posjet Izraelu i Jeruzalemu smo pogodili dosta dobar moment. Taman je bia Yom Kippur (Dan pomirenja), a potom i židovska Nova godina. Iako na glasu ka škrti, svi su tih dana bili izrazito darežljivi. Događalo bi se da uđemo u pekaru/dućan i da nan na kraju ne daju da platimo. Kako god bilo, Jeruzalem je na mene ostavia poseban dojam. Doslovno svaka uličica u koju uđete ima svoju priču, vezanu za neki povijesni događaj, ili je pak od vjerske važnosti za jednu od 3 najveće svjetske religije. Na jednom mjestu se preklapaju kršćanstvo, islam i judaizam. Iako san teškog srca prista napustit Jeruzalem, došlo je već vrime da prođemo kroz famozni zid i uputimo se u Palestinu.