Bliski istok #4 – Jerihon, Crveno more i Lawrence od Arabije

Da bi se iz Izraela ušlo u Palestinu triba proć kroz 650km dug zid koji dijeli Izrael od Zapadne obale. Izraelci su ga prigodno nazvali „Sigurnosna ograda“, ali zapravo nije ništa drugo nego zid kojem je cilj u potpunosti izolirat Palestince i utvrdit granicu. Inače, Zapadna obala je samo jedan od dva dila Palestine. Drugi je Gaza koja je još u gorem položaju jer je u potpunosti okružena,  te se nalazi u gotovo potpunoj izolaciji. Područje Zapadne obale se nalazi pod formalnom „autonomijom“, no kratka je linija između takozvane autonomije i klasične okupacije. Pogotovo su se u zadnje vrijeme zaredali slučajevi izgradnje izraelskih „kolonija“ na području palestinske samouprave, okruženih zidinama i dobro čuvanim od strane vojske.

Bus kojim smo krenili put Palestine je bia ispunjen isključivo Palestincima iz razloga šta izraelske vlasti ne dopuštaju ulazak Izraelcima. Kada smo došli na granicu, u bus je ušlo nekoliko, ne pretjerano ljubaznih, izraelskih vojnika koji su s uperenim puškama krenili provjeravat putovnice. Pokazalo se da su jedino kontrolirali da nema netko s izraelskom putovnicom, za ostalo ih i nije bilo baš briga. Puno su strože kontrole kada se ide u suprotnom smjeru, iz Palestine za Izrael.

Jasno, teško se sasvim oslobodit utjecaja i informacija koje van mediji serviraju tokon cilog života. Međutim, čim smo prošli kontrolu putovnice u Jerihonu, dočeka nas je jako ljubazni i nasmijani palestinski policajac i poručia: „Welcome to Palestine“. Iz nekog razloga ta mi se scena baš urizala u pamćenje. Ako smo i mogli pomislit da se radi o lažnoj ljubaznosti, nakon toga nas je odma razuvjeria pitanjima kako nam može pomoć, di idemo i jel nan šta triba. U čas nan je sredia puno jeftiniji transport po Jerihonu, nego šta su standardne cijene, iako ni one nisu Bog zna šta visoke.

Jerihon se smatra najstarijim gradom na svitu jer je utemeljen već negdi oko 8000. godine prije Krista, al s obziron na trenutne okolnosti i nije baš Bog zna šta iskorišten po pitanju turizma, šta je zapravo ludilo jer hrpa turista uvik ubije doživljaj. Slučaj ljubaznog policajca u Jerihonu nije bia izoliran. Ako zanemarimo taksiste koji su dosadni ka proliv, svi Palestinci su ostavljali dojam jako ljubaznih i prijateljski nastrojenih ljudi. Tragovi bombardiranja su vidljivi svugdi okolo, a iz onoga šta san vidia svojin očima, priče o naoružanju Palestinaca ne drže vodu. Nažalost, zbog jednog malog dijela koji pribjegavaju terorističkim napadima i bombardiranju civilnih područja u Izraelu sami sebi otežavaju poziciju.

Otišli smo i do Betlehema, koji iako se nalazi u Palestini, zahvaljujući velikom broju hodočasnika i turista koji posjećuju Baziliku Isusovog rođenja, ipak ne ostavlja dojam autentičnosti. Red isprid bazilike je bia nekih 100-njak metara, šta bi značilo uru-dvi čekanja. Međutim, tu je upalila standardna taktika ulaza na izlaz. Pravia san se da promatram neku bezveznu sliku odma do vrata na koja se izlazi, te samo uša na brzinu prvon prilikon. Nakon Palestine, krenili smo nazad u Jordan. Ostalo nan je još nekih 5 dana do povratnog leta iz Ammana za Budimpeštu, za koje smo se s Laithom i Qaissom dogovorili da ćemo svi skupa otić u Aqabu, jordanski grad na Crvenom moru.

No, kad smo došli na izraelsko – jordansku granicu dočeka nas je mali problem. Previdili smo da ima „exit fee“ iz Izraela, koji je bia negdi 200-njak kn po osobi, a nama trojici je sve skupa ostalo 250kn. Uspili smo nabavit nešto para na Mastercard karticu, na šta nan je službenica rekla da primaju samo Visu. Našli smo se u zeznutoj situaciji jer granicu nismo mogli proć kako nismo imali love, a istodobno nije postojala mogućnost da nas puste nazad u Izrael. Situacija koja poprilično podsjeća na onu Tom Hanksa iz filma Terminal. Doduše, stvarno ne znan šta bi Catherine Zeta Jones radila na ovoj granici. Na kraju smo uspili ispregovarat da nas puste nazad u Palestinu, di smo uspili dignit lovu s Mastercarda i vratit se nazad na granicu. Sritni šta nećemo ostatak života provest u čekaonici na granici vratili smo se „doma“ u Amman.

Za „odmor“ od putovanja smo otišli do Aqabe. To van je turistički gradić koji se smistia na Crvenom moru di se u krugu par kilometara preklapaju Saudijska Arabija, Egipat, Jordan i Izrael. Domaćini su nas odveli u prilično luksuzan hotel od 5 zvjezdica, koji je inače, rekonstruiran prije nekoliko godina nakon šta ga je slučajno pogodila sirijska raketa namijenjena Izraelu. Nadali smo se da su Sirijci u međuvremenu izvježbali ciljanje. Svaki put se ispočetka potvrdi kako nismo svjesni koliko ne cijenimo ono šta imamo. Unatoč svim sadržajima ponuđenim – od jet ski-a, scootera, i svega živoga, kupanje u Crvenom moru je bilo toliko „privlačno“ , da san čak ja koji uvik preferiran more u odnosu na bazene, većinu vrimena provea u bazenu.

Iako san ja prvi baš protiv izvođenja pizdarija s auton, ceste usrid pustinje su baza jer nema baš šta krenit krivo. Tako smo, kad je Kusić zaspa, odlučili pri brzini od nekih 180 km/h na znak svi počet vrištat, a Laith naglo zakočit. Nemojte ovo pokušavat kod kuće, al rezultat je baš urnebesno smišan. I tako smo stigli do pustinje Wadi Rum, koju je proslavia Lawrence od Arabije, britanski agent iz Prvog svjetskog rata, koji je skupa s princom Faisalom predvodia beduinska plemena u borbi protiv Turaka. Nažalost, kao i puno puta u povijesti, Arapi su poslije pobjede izigrani, te je Bliski istok podijeljen između Britanaca i Francuza. Thomas Edward Lawrence, osim šta je bia britanski časnik, bia je i povjesničar, arheolog i veliki ljubitelj arapske kulture. Praktički, skoro da je bia jedan od njih, šta i je razlog da su ga beduinska plemena prihvatila. Vojnu službu je i napustia razočaran izigranim povjerenjem poslije rata.

Ta priča, koju možete vidit i u odličnom kultnom filmu, možda najbolje opisuje priču Bliskog istoka. Regija koja se našla na raskrižju utjecaja, i čije se „crno zlato“ pretvorilo u prokletstvo već gotovo od početka 20. stoljeća. U svakom slučaju, mi smo se priko volje zaputili na aerodrom u Amman odakle smo letili nazad u Europu. Šta se tiče Bliskog istoka, njega da biste upoznali jednostavno morate doživit svojin očima i pritom zanemarit sve šta ste prije čuli. Osim šta smo vidili puno stvari, jeli vrhunsku spizu i upoznali svakakve ljude, stekli smo i prijatelje za cili život s kojima smo se i kasnije nastavili redovito družit – od Bliskog Istoka, priko Hrvatske pa do Engleske. Na kraju priče, uz svo učenje i zabavu koje putovanje nosi, ono najvrednije je ipak upoznavanje zanimljivih ljudi svih kultura. Nakon posjeta ovon dijelu svijeta, puno je teže slušat izvještaje i vijesti o novim sukobima i poginulim ljudima. Svatite da to nije nešto šta se događa „nekom drugom“, nego da su to ljudi ka i mi, a  ostaje nam samo nadat se da ćemo kolektivno jednog dana postat pametniji.