Kavkaz #3 – Armenija, jednakost spolova i etanol

Pravi razlog dolaska u Armeniju je bia taj šta smo se Jakov i ja prijavili na projekt Europske unije u Yerevanu, pod nazivom „Gender equality“. U prijevodu bi to značilo jednakost rodova i spolova, a radi se o pitanju koje je tamo prilično aktualno. Iz cilog niza razloga, od tradicionalnog patrijarhalnog ustroja po selima, do stalne ratne opasnosti, ženska dica najblaže rečeno i nisu baš najpopularnija. Osim šta žene pribjegavaju raznoraznim praznovjernim ritualima, broj pobačaja ženske djece u nekim mjestima zna dosegnut i 50%! U sklopu projekta istovremeno smo i posjetili prvu udrugu u Armeniji koja se bavi zaštitom prava žena i homoseksualnih osoba. U prošlon dilu san već priča o gay klubu kojeg je neko raznia bazukon, al to je bilo ništa u usporedbi s pričama zaposlenice u tom centru. Imala je više slučajeva u kojima su joj se za pomoć obraćale zlostavljane žene, a nije mogla ništa poduzet jer policija to smatra „internom obiteljskom stvari“. Događalo se  više puta da muž zlostavljač naposljetku ženu izbode i nožem, na šta ona na nagovor obitelji potpiše „priznanje“ u kojem stoji da je ona kriva za sve, a muž bude oslobođen optužbi.

Ove priče najbolje oslikavaju kako se iza fasade Yerevana, izgrađenog po uzoru na europske gradove, krije društvo koje  po pitanju ljudskih sloboda i prava žena nije daleko odmaklo od svojih južnih susjeda, Iraka. Tračak nade se ipak vidi u angažmanu ljudi kakve smo upoznali u spomenutim udrugama, koji se svjesno suprostavljaju javnom mnijenju, riskiraju i svoj život i zdravlje u borbi za ideale, te su po mon mišljenju pravi heroji ovoga doba, za razliku od raznoraznih političara koji o slobodi i pravima pričaju samo isprid kamera.

Naravno, nismo se bavili samo ozbiljnim temama, pa smo s veselon ekipon s projekta obišli malo i armenske klubove. U jednon trenu san motava Ukrajincu Bohdanu da idemo vanka popit još malo votke koje smo nosili sa sobon, šta bi bila više manje standardna taktika ekonomičnog pijenja u Splitu. Iako san napravia standardni mot rukom za pit, uskoro se oko mene okupilo nekoliko Armenaca – jedni oduševljeno pitali bi li podilia marihuanu s njima, a drugi šokirani šta tako hrabro pokazujen taj znak javno. Ispada da je kod ludih Armenaca mot koji jasno izgleda ka mot za pit zapravo za pušit marihuanu. Koja je inače kažnjiva višegodišnjim zatvorskim kaznama već i kod manjih količina.

Kad smo se iduće jutro probudili mamurni oko podne, odlučili smo napravit đir po Yerevanu. Došli smo do prve pekare, krenili uzet dva kroasana i upali u priču sa simpatičnim prodavačem. Priča se vodila na kombinaciji ruskog, hrvatskog i engleskog, al ono šta smo skužili je da je on nekad davno ka dite bia u Jugoslaviji i da se sića Hrvatskog primorja. Ka i većina ljudi tamo, nismo se ni snašli, a već je trča do frižidera po svoju „najbolju domaću votku koju ćemo ikad pit“. Čim ju je otvoria, sve je zamirisalo po 80%-tnom etanolu, a za ne falit je još i donia najobičnije čaše te svakom od nas ulia po 2 i po deca. Sve je popratia i komentarom kako pravi muškarci u Armeniji piju to na „eks“. Kako smo ionako jedva došli sebi ujutro, nisan moga zamislit goru situaciju od te, čak smo pomišljali i na bijeg, jer smo bili sigurni da ga nećemo uspit uvjerit u to da ne želimo pit votku.

Kako me prijašnje iskustvo s njima učilo da kod prosječnog Armenca poštovanje neću steć razglabajući o djelima Arjama Hačaturjana (skladatelj „Plesa sa sabljama“) ili majstorijama arhitekta Alexandera Tamaniana i sličnim poznatim Armencima, nego dobivajući ih „na ruku“ i eksavajući votke – svatia san da nema druge nego popustit. Kusić i ja smo se samo pogledali i  zaključili da je ovo ipak bila sudbina, ako sad ne popijemo ovu „kriglu“ vodke, nismo zaslužili sve sretne okolnosti koje se obično događaju na putovanju. Nakon šta smo eksali tih 3 deca etanola, šta je u mojoj glavi trajalo cilu vječnost, ka i uvik smo pohvalili domaću proizvodnju i ka uvik rekli da je njegova najbolja koju smo do sad probali. On je bia oduševljen time i reka da sad kad smo pili s njim da smo njegovi prijatelji i da slobodno možemo bilo kad doć kod njega na votku. Podrazumijeva se da smo ostatak boravka u Yerevanu to misto zaobilazili u krugu od kilometar. Idućih par sati se mutno sićan, a onda sjećanje postaje bistrije kad smo stigli do Pazara.

Šetajući po poznatom starom Pazaru u Yerevanu, možda se i najbolje vidi raskrižje puteva na kojima se nalazi Armenija. Na jednom štandu možete kupit velike Putinove biste i slike, dok par štandova dalje prodaju zastavice Amerike i NATO-a. Čak i ako vas politika ne zanima, Pazar je prepun antikviteta iz svih razdoblja povijesti, koji se prodaju za stvarno sitne pare. Malo dalje od Pazara se nalazi centar grada, di se nalaze jedne od najstarijih i najpoznatijih „svirajućih“ fontana na svitu.

Imali smo sreću šta smo se u Yerevanu zatekli upravo u doba Uskrsa, pa nam se ukazala prilika da odemo na misu Armenske apostolske crkve, službene religije Armenije. Radi se o najstarijem sačuvanom obliku kršćanstva, s obzirom na to da je Armenija prva država na svijetu koja je krščanstvo proglasila službenom religijom. Sama misa, za koju kažu da je slična misama u doba Bizanta, djeluje dosta slično pravoslavnoj. Zanimljiv je običaj da prije mise, svi u prostorijama pokraj i ispod crkve pale voštanice te ih stavljaju u bazene vode. Te prostorije nakon šta se u njima nakupe tisuće voštanica izgledaju baš magično.

Prije odlaska posjetili smo Hram Garni, jedno od najistočnijih ostataka helenističke kulture, ujedno i jedini na prostoru bivšeg SSSR-a. No, od svih lokacija po Armeniji, ništa ne ostavlja utisak ka prostor oko Muzeja genocida u Yerevanu. Iako je sam muzej bio zatvoren, na lipo uređenom prostoru oko njega se nalazi park u kojem su brojni državnici posadili stabla, dok se u sredini parka nalazi vječna vatra, a svugdje se s razglasa čuje klasična muzika.

Trnci me nisu stali prolazit tijekom cilog vremena provedenog tamo. Teško dolazi do glave da je pred manje od 100 godina, milijun i po Armenaca sustavno od strane dojučernjašnjih susjeda ubijano, progonjeno put Sirijske pustinje gdje su umirali od gladi i žeđi. Pogotovo je tužno da se dan-danas nad Yerevanom diže njihova sveta planina – Ararat, koja je okupirana od strane Turske, iako nikakve povijesne osnove za to nema. Doduše, Turska je regionalna sila, članica NATO-a, a Armenci mal narod koji broji 3 milijuna stanovnika, tako da je mala šansa da se nepravda brzo ispravi.