Turska #1 – Burak i burek u Istanbulu

Nakon noćne vožnje do Istanbula ujutro smo se probudili skroz dezorijentirani u kaosu istanbulskog autobusnog kolodvora. Onako zbunjeni i neispavani jedva smo uspili izvuć živu glavu u moru autobusa i taxija koji su vozili naizgled bez ikakvih pravila. Bila je to samo dobrodošlica koja nan je i dobro sila da se priviknemo na lokalni promet. Uostalon, do sad san najbliže stradanju na putovanjima bia kad san u Jeruzalemu, par godina kasnije, za dlaku izbjega ni manje ni više nego – traktor.

Domaćini Gokhan i Burak su nan rekli da se ne mogu nać s nama prije večeri pa smo požurili put centra grada kako je Kusić bia nestrpljiv da šta prije po prvi put u životu priđe u Aziju. Iako san ja već bia nakratko u jugoistočnoj Aziji 2008. godine,  nije ni meni bilo na odmet opet stupit na azijsko tlo. U nadi da naš profesor geografije iz MIOC-a ovo neće pročitat, dogodilo se sljedeće: došli smo do povećeg mosta za koji smo pomislili da vodi u Aziju. Kad smo došli na sredinu uslijedila je serija slikavanja kakve se ni prosječni Japanci ne bi posramili. Bile su to slike ponosnog Kusića koji sa svojih 18 godina prvi put stupa na drugi kontinent.  Iako mi je od početka nešto „smrdilo“ pri orijentaciji tog mosta, nisan ništa govoria jer nisan bia siguran pa smo nastavili dalje. Na drugoj san strani vidia poveću mapu Istanbula te zbog svojih sumnji brže bolje otiša do nje. Naravno, na njoj se nalazila i velika crvena točka koja označava trenutni položaj, a nalazila se, pogađate, na europskoj strani. Ono šta smo mi tad prešli je bia ništa drugo nego most priko Zlatnog roga – rukavca koji razdvaja stari dio Istanbula od njegovog modernog dijela. Kusićevo ponosno pričanje o tome kako ćemo uskoro „osvojit“ sve kontinente svita i vidit sve zakutke civilizacija je naglo bilo utišano.

Ako ništa drugo, locirali smo pravi most priko Bospora i uputili se tamo. Tad smo krenili s provođenjem davno dogovorenog plana. Plan je bia da preplivamo Bospor na mistu di je bia širok oko 1,5 km, šta je u svakon slučaju bilo izvedivo. Tribalo je samo pažljivo odabrat moment za krenit da nas ne zgazi neki od povećih brodova koji tu stalno prolaze.

Sva srića, Kusić je malo bolje pogleda more i pokaza mi put njega. U prvon trenu mi se učinilo da je nekako čudne boje. Kad san malo bolje pogleda, skužia san da je druge boje čisto zbog ogromne količine natiskanih meduza, da bi skok bia ravan samoubojstvu. Nakon toga smo zaključili da definitivno nije naš dan i da kad ne ide ne triba forsirat, nego otić pojist burek. Zato smo umisto avanturističkih pothvata otišli u „Čiček burek“ i pošteno se natukli jednog od najboljih bureka koje san ikad proba. Općenito, uvjerenja sam da samo spontane ili djelomično spontane stvari mogu ispast dobro. Svako forsiranje vodi u nevolju.

Sam Istanbul svakako zaslužuje pozornost po svom povijesnom značaju. To je grad koji je bia prijestolnica 3 velika carstva. Prvo rimskog, zatim bizantskog i na kraju otomanskog. Prvo ime koje je nosia je bilo Bizantion, a dodijelili su mu ga grčki kolonisti iz Megare, da bi posli po njemu i cilo Bizantsko carstvo dobilo ime. Kad ga je Konstantin Veliki učinija prijestolnicom istočnog dijela Carstva zva se Novi Rim, al to ime nikad nije u potpunosti zaživilo pa je prozvan – Konstantinopol. Ime Istanbul dolazi od armenskih i arapskih izvora i nije nešto posebno maštovito. U principu znači u gradu. Zaživilo je ka službeno nakon šta je  1453. Mehmed II. Osvajač osvojia grad i pretvoria ga u prijestolnicu Osmanskog carstva.

Upravo zato se u njemu nalazi nekoliko „slojeva“ arhitekture. Od impresivne Aje Sofije, koja i najbolje svjedoči o turbulentnoj povijesti, sagrađene za vrime Justinijana u samo 5 godina (od 532. – 537.!) i Teodozijevih zidina, pa do Topkapi palače i harema, Galata tornja, Grand Bazaara i brojnih drugih osmanskih lokaliteta. Jedino šta mi se nije svidilo kod Aje Sofije je šta san se po prvi put u životu suočia sa spomenikom u koji se jednostavno nije bilo moguće prošvercat. Iako san detaljno izvidia, naprosto je bia toliko dobro čuvan da nije bilo drugo nego platit kartu i to oko 100 kn. S obzirom na to da je pogled na budžet već pokaziva da smo prešli the point of no return, svako izdvajanje iz njega je bilo prilično riskantno. Da ne mislite da pretjerujem, par godina posli san se u Betlehemu u Palestini prošverca u crkvu mimo 50 m dugog reda i naoružanih čuvara iz redova  lokalne policije, Hamasa i vojske.

Ako ništa drugo Istanbul je prejeftin grad di se stvarno može svašta lipo pojist i popit za male pare. Pogotovo je zakon šta se bilo di na ulici može kupit svježe isciđeni sok od naranče za 3kn. U svakom slučaju, navečer smo se napokon našli s našin domaćinima, koji su cili dan bili obuzeti utakmicom Galatasaraya (da su nan bar ranije javili, pa da in se pridružimo) i otišli do njihovog stana u Bešiktašu.