Maroko #2 – Berberi, Unsullied i hipiji

Kad je Reedir Mostapha predložia penjanje na Toubkal, prvo smo blokali na tren. Nenadano osvajanje najvišeg vrha Atlasa i jednog od vrhova Afrike i to samo 24 ure posli ispijanja espressa u Italiji činilo se nekako nestvarno. Doduše, uvjeria nas je da se radi o laganom usponu koji ne traži nikakve posebne alpinističke vještine, već jedino dobru formu. Zakon stvar kod putovanja i je to šta vas iskustvo uvjeri da je sve moguće. Sve pothvate i rade obični ljudi, ka šta smo svi mi. Nema ništa šta se radi ili se događa „drugima“. Svi imamo priliku, a samo je pitanje hoćemo li je iskoristit. Zapravo, po meni su jedini ljudi koje uvik triba izbjegavat oni koji vas uvjeravaju da vi nešto ne možete.

Za svaki slučaj, Mostapha je s jednim poznanikom odlučia provjerit uvjete na vrhu. Taj mu je na vrime reka kako je bia nedavno i da tamo još uvik ima dvadesetak centi sniga pa ćemo se bez dobrih patika i zimske vodonepropusne robe provest ka Dinamo u Ligi prvaka. S obziron da san bia u Deichmannovim patikama od 160 kn koje i bez planinarenja još nikad nisu preživile putovanje (uz tradicionalno žuganje cure da je bolje kupit jedne kvalitetne nego ove svako 3 miseca), a Elvis u starkama, morali smo otpisat uspon. Dogovorili smo se vratit jedno lito da se popnemo, a sad nać nešto prikladnije.

Zato smo odabrali alternativu koja je ispala još bolja. Otišli smo prvi dio puta auton, a onda dalje pješke put doline rijeke Ourike, negdi 2000 m visoko u gorju Atlas. Uz promjenu krajolika, naš domaćin nan je objasnia i promjenu koja se događa s ljudima. Ljudi koji tu žive uglavnom su Berberi, puno iskreniji i pošteniji od onih u gradovima. Ovdi moš ostavit otvorenu kuću ili auto i ne moraš se bojat da će ti iko iti taknit stvari. Svugdi uz cestu dica i starci prodaju voće koje nije vidilo kemikalija i ne znaš jel bolje izgleda ili je boljeg okusa. U donjem dijelu rijeke u samoj plitkoj vodi i do nje natiskani su kafići i restorani šarenih stolica, koji se nekako uspijevaju savršeno uklopit u scenu, a ne kvare je (za razliku od, recimo, isforsiranih kafića na svin lokalitetima u Jordanu). Nakon malo penjanja uz slapove s lokalnim vodičem u dresu Messija kojem smo dali par dirhama, došlo je vrime za ručak.

Kad dođe vrime za ručak, nije loše nać se u Maroku, koji je uvik bia na glasu po dobroj spizi. Pogotovo smo puno nade polagali u tajin – tradicionalno jelo nazvano po posebnom glinenom loncu u kojem se kuva. Lonac se napuni povrćem i mesom (ili ribom), skupa sa začinima ili čak dodatcima voća, te se stavi direktno iznad žara. Kako se za kuhanje koristi sama voda iz namirnica, tajin je moguće spremit uz minimalan trošak vode. Nije ni čudo da je zato praktičan za područje poput Maroka, koje se većim dijelom nalazi u Sahari. I, stvarno, uz malo mučenja prilikom hvatanja kumpira i komada mesa kruvom (jer se, ka ni u ostatku arapskog svita, ne koristi perun i nož) gušta san u savršenom tajinu. Šta je najbolje, sve po cijeni integralnog štapića u Europi.

Na povratku u Marrakech morali smo stat kraj policijske kontrole. Zaustavili su auto u kojen se nalazija stariji tip, stranac s mlađom Marokankom. Policajci su provjeravali jesu li njih dvoje oženjeni ili možda rođaci. Suprotno mom očekivanju, unatoč blizini Europe u Maroku poprilično drže do islamskih običaja, pa ponekad čak policija provjerava takve pizdarije. Međutim, ka i svugdi u svitu, takva striktna pravila su skroz licemjerna. Mostapha nan je objasnia, a i sami smo vidili svojim očima, da se takva pravila provode selektivno, samo na običnim ljudima bez ikakvog utjecaja. Čak i samo u određenim regijama, uglavnom ruralnijim. U samom gradu Marrakechu postoje noćni klubovi za one malo dubljeg džepa di se radi sve šta i u Europi, a da ne govorimo o kozmopolitskoj Casablanci.

Nakon par loših marokanskih pivi popijenih po klubovima tu večer iduće jutro je došlo vrime za zaputit se buson put Essaouire. Essaouira je mali grad na obali Atlantika, pod zaštitom UNESCO-a zbog odlično očuvanih zidina koji okružuju gradić tik do mora. Za fanove „Igre prijestolja“, to je Astapor iz serije, misto di je Daenerys skupila Unsulliede.

Sama Essaouira jako je lip gradić u čijoj su povijesti značajnu ulogu igrali Židovi, koji su neko vrime činili čak 40 % populacije. Njihova se „ruka“ itekako vidi u sređenosti grada koji svakako odudara od ostatka Maroka. Općenito, Židovi su igrali veliku ulogu u povijesti Maroka, a zanimljiva je i činjenica da je prva zemlja koja je priznala SAD upravo Maroko.