Kad je došlo vrime za krenit dalje, kupili smo karte za bus prikladnog imena Mourassalate Hahaiz Essaouire za Casablancu. Iako je vožnja tribala trajat 6 uri, zahvaljujući vozaču kojemu se očito negdi žurilo, prestizali smo sve živo, od motorista do sportskih auta, i stigli nekih uru vrimena ranije sretni šta smo još uvik živi.
Razlika između Casablance i recimo, Marrakecha, je vidljiva odma na prvi pogled. Crvenkasti pustinjski pijesak i zamotane žene su zaminili nizovi barova i klubova koji se protežu uz dugačke pješčane plaže. Casablanca je sa svojih 3,1 milijuna stanovnika najveći grad Maroka, glavna atlantska luka i nedvojbeno ekonomsko središte. I dalje se ne radi o gradu iti približno „slobodnom“ ka u Europi, ali svakako je malo opuštenija „klima“ u zraku. Ime Casablanca je posebno postalo poznato po istoimenon filmu iz 1942. s Humphreyem Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama. Iako Casablanca iz filma ne sliči puno (tj. uopće) današnjoj, film se ka pravi klasik svakako isplati pogledat.
Nas je u Casablanci dočekala simpatična studentica ekonomije – Jihan i ugostila u stanu u kojem živi s materon. Mater je tradicionalna muslimanka koja ne napušta kuću bez da je pokrivena i odrađuje svih 5 dnevnih molitvi. Jihan je s druge strane, tipična mlada muslimanka iz Casablance koja je vjernica i moli se s materon kad god može, poštuje Ramazan, ali s druge strane vodi relativno normalan život di izlazi u klubove s prijateljima i radi više manje iste stvari ka i prosječan hrvatski student. Kako je manekenske građe i svakako odudara od ostalih Marokanki, nekoliko kompanija joj je nudilo i snimanje reklama. Recimo Coca-Cola za velike plakate postavljene po Casablanci. Ona je unatoč dopuštenju matere iste odbila jer tako nešto nije u skladu s njenin svjetonazorom, iako bi novac koji bi dobila za to uvelike olakša život njoj i materi.
Njih dvi su nas odlučile za večeru odvest na tipičan lokalni food market. Tamo su kupile meso u mesara i onda smo svi skupa otišli u „restoran“ di zapravo doneseš svoje meso i platiš da ti ga ispeku te naručiš piće kod njih. Radi se o učestaloj praksi u Maroku, di je higijena prilično upitna, a ako ne želite ka ja pojest mačji kebab, najbolje kupit svoje meso u mesara i platit da vam ga ispeku.
Iduće jutro smo se Jihan, Elvis i ja zaletili do plaže. Njih dvi su mislile da nas ja odbacin njihovim Chevrolet Sparkom do plaže, s obzirom na to da san ionako ponia vozačku. Meni bi bia baš gušt tamo vozit, al san volan na kraju, na Elvisovo nagovaranja od straja da ne razbijen auto, ipak prepustia Jihaninoj materi. Možda je bolje ne riskirat tuđe, jer tamo nema nikakvih pravila u prometu. Naprimjer, kad ti je crveno, to se često tumači ka „uspori malo dok prolaziš kroz raskrižje“, a u kružnon toku nije neobično naletit na motorista koji vozi u suprotnom smjeru.
Nešto šta je tribalo bit opušteno kupanje i sunčanje se spleton sudbine pretvorilo u događaj kojeg ću se sićat cili život. Kako se radi o otvorenoj oceanskoj plaži, jedan za drugim dolaze valovi od kojih je svaki veći od najvećeg kojeg san ikad vidia u Splitu. Istovremeno, struje konstantno vuku na pučinu ka nekakva slabija rijeka. Zbog svega toga, iako su ljudi vanka na pijesku načičkani ka mravi, u moru osim u plićaku, gotovo da nema nikoga. Baš tip plaže koja je lipa samo na slikama, ne bi minja Kašune ni za jednu takvu.
Kako smo Elvis i ja dobri plivači, odlučili smo isto otplivat malo dalje. Odjendom je Elvis uočia žensku koja je bila još dublje i koja maše. Da buden iskren, da san bia ja sam, ne bi je uopće obadava. Navika san na turiste koji mašu iz mora, a ona je baš mahala ka da se nekom javlja na obali, opušteno i u ritmu. Na svu sriću, Elvisu vrag nije da mira pa je otpliva do nje. Uskoro san ga čua kako se dere: „Igaaa, Igaaa, ona se utapa!“ Odma san krenia plivat prema njima, čudeći se kako neko ko se utapa može tako smireno mahat. Kako je Elvis iz Pazina i nije baš odrasta kraj mora, nije bia dovoljno dobar plivač da se u takvim uvjetima bori s morem i još tegli žensku na leđima pa je čeka mene da doplivan do njih. I to se predstavilo ka problem, jer koliko god iša put njih, svako malo bi me val poklopia i odbacia par metara u stranu. Jedva san ih se dokopa. Općenito, u takvon moru se moš kretat generalno u nekom smjeru, al da ćeš točno doć do neke točke – teško. Nakon par minuti borbe napokon smo se uspili srest.
Elvis, koji ju je dotad drža iznad vode ju je preda meni. Tad san skužia da nas je svo to vrime dok san pliva do njih, more konstantno nosilo prema pučini. Sad smo već bili toliko daleko da su se ljudi na plaži nazirali samo ka neke točkice u daljini. Drugi problem je bia ono šta uvik govore u serijama na National Geographicu i Discoveryju. Utopljenici su opasni za one koji ih pokušavaju spasit i to san osjetia na vlastitoj koži. Na vlastitom vratu, točnije.
„Našu utopljenicu“ san pokušava smistit na leđa da mogu plivat sa njon, ali ona u toj ciloj panici nije mogla doć sebi, uporno me pokušavala šta čvršće zgrabit; rukama se objesila za moj vrat i stisla, toliko jako od cilog tog adrenalina da nisan moga disat. Kad san već mislia da ću je morat udrit šakom i onda vuć do obale, uspila se nekako primirit. Kad sam se presta borit s njon, bilo je puno lakše borit se protiv same struje koja je vukla prema otvorenom oceanu. Lagano smo sjekli struju i za par smo minuti, koje su se parile ka godine, osjetili pijesak pod nogama.
Na obali je brzo došla sebi. Ispričala nan je kako se zove Sofia, studentica je iz Maroka i bila je na tečaju surfanja koji je maloprije završia. Mislila se malo okupat, al ju je odjednom more počelo bez kontrole nosit put dubine i nije ništa mogla učinit. Zahvaljivala nan je i uporno ponavljala da bi bila gotova da nije bilo nas. Nakon toga se otišla derat na službenog „spasioca“, koji je za to vrime pia kavu u kafiću, a i da nije, pitanje je bi li uopće uspia doć do nje s obale. Sve u svemu, neočekivano spasivši jedan život, mi smo se vratili putovanju po Maroku…
Comments (0)