Maroko #4 : Vještice i marokanski Hajduk

Nakon šta smo spasili bidnu Sofiju od utapanja, vratili smo se ležanju na plaži i prženju na suncu. Iako se inače nikad ne pržin i ne razumin ljude koji to rade, jednostavno je bila prilika ka stvorena za malo ubit oko i odmorit. Cijenu toga san platia po povratku u Split kad san se počea gulit.

Ka i svaki grad, tako i Casablanca ima priče kojima se straše mala dica. Nedaleko od plaže se nalazi takozvani „vještičji otok“. Na njemu stvarno i žive žene koje se deklariraju ka „vještice“ kod kojih možete po cijeni od par Dirhama bacit kletvu na nekoga ili se pak očistit od iste. Iako se naša domaćica ka i većina ljudi iz Casablance boji tog mista, osobno san čvrsto na zemlji i ne virujen u takve pizdarije. Zato mi je uvik i gušt istraživat takva mista i ljudska praznovjerja. Virujen da uvik postoje racionalna objašnjenja, makar dok me nešto ne uvjeri suprotno. Iako Jihan nije bila oduševljena, otišli smo i napravili đir. Zanimljivo misto, egzotično, cilo miriše po tamjanu i ostavlja dojam mističnosti. „Vještice“ žive u malim kućicama i po mon mišljenju dobro zarađuju. Zanimljivo kako se tako nešto tolerira u muslimanskoj zemlji, s obzirom da islam i te kako ne odobrava praznovjerje.

Nakon plaže smo nastavili sa đirom po gradu. Zanimljivo kako se u Casablanci izmjenjuju siromašni dijelovi starih kuća na rubu urušavanja s jedne strane, a moderni neboderi i bankarsko-poslovni centri s druge strane, samo koju ulicu dalje. Navodno iz dosta tih ruševnih kuća vlasnici odbijaju iseliti unatoč ponudama lokalne vlasti o zamjeni za moderno uređene stanove.

Kako se približavala večer, postajalo je jasno da se nešto događa u gradu. Od trubljenja svih auta (zapravo pola auta), hrpe ljudi na ulicama, baklji, pisama s razglasa i općenito atmosferi koja me podsjetila na proslavu 100. rođendana Hajduka. Upravo taj dan je Wydad Casablanca osvojia naslov prvaka Maroka. To je razlog za slavlje pola Casablance, jer druga polovica navija za Raja Casablancu. Ta druga polovica uključuje i naše dvi domaćice kojima proslava glavnih rivala uopće nije bila simpatična pa se nismo mogli priključit istoj. Inače, ka i obično, postoji neko pravilo po kojem se navijači opredjeljuju između klubova. Istina, primarno se prenosi s dide i ćaće na sina, ali u začetku je počelo tako šta srednja klasa podupire trenutne prvake Wydad Casablancu, a siromašna radnička klasa Raja Casablancu. Ne čudi da se više godina derbi igra u drugom gradu, Rabatu, kako bi se izbjegli sukobi navijačkih skupina.

U toj općoj proslavi na ulicama i nepreglednin rijekama ljudi koji su okupirali sve glavne gradske prometnice je bilo toliko nasmijanih ljudi, čak i ljudi koji gotovo plaču od sriće. Bilo je tu svih, od dvogodišnje dice do staraca od 80 godina, muško i žensko, svi u crveno bilin bojama Wydada. Sve to skupa me podsjetilo zašto toliko volin balun. Ako se bavite ozbiljnim stvarima u životu, triba sebi ostavit i ispušni ventil za bavit se pizdarijama. Di ćeš bolje od najvažnije sporedne stvari na svitu za to. Virujte mi, srića i pozitivna energija u zraku (ako ne računamo polovicu koji navijaju za Raja Casablancu) je bila baš nevjerojatna. Svi ti ljudi koji su tu, bili su makar na dan-dva zaboravili na svakodnevne brige i skupa slavili i veselili se. Naravno, sve takvo je dobro u umjerenoj mjeri da se ne pretvori u isprazno „kruha i igara.“

Iako bi reka čovik da bi ti karma tribala bit naklonjena dan nakon šta spasiš žensku od utapanja i nije baš ispalo tako. Iduće jutro smo se probudili s visokon fibrom, užasnin bolovima u stomaku i redovitin povraćanjem. Iako smo mislili da će sa vrimenon postat bolje, stanje je postajalo sve gore i gore. Zapravo se nikad u životu nisan ni približno tako loše osjeća. Postalo je jasno da smo se gadno otrovali nečim. Kako smo Jihan, Elvis i ja jeli sve isto, osim u jednom fast foodu di ona nije jela, detektirali smo kebab koji je prouzročia sve. Da nije bilo Couchsurfinga, garant bi morali u bolnicu. S obziron da nismo mogli stat rigat, lako bi dehidrirali da nam naše domaćice nisu donile lijekove protiv dehidracije i uporno kuvale čaj. Srića u nesrići je makar bila ta da su čajevi u Maroku stvarno genijalno dobri. Nakon 24 sata čiste patnje, dobra je stvar šta kad se počneš osjećat dobro, osjećaš se ka najsritniji čovik na svitu. Kako stvari stoje, čim se iz organizma pročistilo to šta nas je otrovalo, situacija je krenila na bolje. Sve skupa smo izgubili samo jedan dan i došlo je vrime za povratak u Marrakech. Naravno, izabrali smo vlak jer opcija odvajanja od wc-a na šest sati još uvik nije dolazila u obzir. U Marrakechu nas je dočeka Mostapha, koji je sad već bia „stari prijatelj“ i nastavia se brinit za nas poluzdrave još pola dana do aviona nazad za Italiju.