Ukrajina #1 – Stopama Artema Milevskog

Više-manje uoči svakog lita od 2010. pa nadalje – tokom piva na Matejuški, dosadnih predavanja, negledljivih drugih poluvremena Hajdukovih utakmica ili pijanih povrataka doma – vrte se raznorazni planovi za putovanja. Unatoč puston planiranju, na kraju se uvik u zadnji tren planovi promine i završimo u nekoj skroz trećoj zemlji. Zapravo, mislin da gotovo nikad nismo otišli u planirano misto, a ta se tradicija nastavila i ovoga lita. U vrime kad smo se po planu tribali izležavat na Copacabani ili jest najbolje argentinske odreske, našli smo se točno u Černobilu. Originalni južnoamerički planovi morali su bit odgođeni jer je meni poslijediplomski studij u Pragu, za razliku od sveg normalnog svita, triba počet 1. rujna. Isti taj studij razlog je zašto je ovo prva kolumna koja se ne piše uz kavu u Splitu, nego uz pivu u pubu u Pragu, pa ćemo vidit kako promjena lokacije i pića utječe na kolumne.

Nakon šta smo našli kartu iz Budimpešte za Ukrajinu za par stotina kuna i uvjerili svoje doma da je pet puta veća opasnost bila lani u El Salvadoru i Hondurasu ili u Palestini prije par godina nego šta će bit sad u Ukrajini, bili smo spremni za krenut. I to ravno stopama Artema Milevskoga, tj. prema mistu di je on započea svoju karijeru (i pijanca i nogometaša) – Kijevu. Iako je rat, koji doista i je na istoku zemlje, prvo šta ljudima momentalno pada na pamet na spomen Ukrajine, ona je puno više od toga i triba dobro promislit da bi se posložila slika nje u glavi – od ljudi i njihovih zanimljivih sretnih i tužnih priča, razlika između ljudi na zapadu, centru i istoku, ali i samog Kijeva i Lviva, pa do lokacija poput Černobila i napuštenog kontaminiranog grada Pripjata. Na aerodromu nas odma po dolasku pitaju zašto smo tu, koliko stojimo i šta ćemo radit. Logično s obziron na to da u zadnje vrime i nema baš turista u Ukrajini. Pokazat će se da ćemo par dana kasnije ni krivi ni dužni i mi profitirat zbog par desetaka hrvatskih dobrovoljaca/plaćenika koji su se otišli borit na strani Ukrajine u „dobrovoljačku bojnu“ Azov.

Iako smo bombardirani površnim informacijama o stanju u Ukrajini kroz sve oblike medija zadnjih godinu-dvi, da bismo u potpunosti razumili situaciju i rascijepljenost Ukrajine između istoka i zapada, triba se vratit dosta unazad u prošlost. Povijest Ukrajine počinje formiranjem prve istočnoslavenske države upravo na području Kijeva – takozvane Kijevske rus. Kako iz iste države i Rusija vuče korijene, to je jedan od razloga zašto Rusija nikad neće dopustit potpun prelazak Ukrajine na „zapad“ u političko-kulturnom smislu. No, isto tako, Ukrajincima su još uvijek u lošem sjećanju brojni događaji iz SSSR-a, od kojih posebno treba istaknuti Holodomor (nešto ka gladomor u direktnon prijevodu). Holodomor je umjetno izazvana glad 1932. – 1933. u područjima koja su pružala otpor sovjetskoj poljoprivrednoj politici u doba Staljina. Prema dostupnim dokazima umrlo je između 3 i 7 milijuna ljudi, ovisno koje izvore pratite.  U samom početku nezavisnosti Ukrajinici su bili i dalje usko vezani uz Rusiju, sve do tzv. Narančaste revolucije koju su vodili Juščenko i Timošenko. Nakon toga sve se više otvaraju Europi, pa s proeuropskim programom čak i Janukovič dobiva izbore. Međutim, uskoro nakon toga radi zaokret i okreće se u potpunosti Rusiji, šta nije baš dobro prihvaćeno, pogotovo u zapadnoj Ukrajini sa sjedištem u Lvivu. Nakon dugih i krvavih prosvjeda Janukovič biži u Rusiju, a na vlasti su trenutačno desničarski proeuropski premijer Jacenjuk i predsjednik, tzv. Kralj Čokolade, Porošenko.

Ka i obično, imali smo dosta sriće s couchsurfingom. Ugostia nas je simpatičan par, Miša i Elena, koji žive u pravon sovjetskom stanu, a za vodiče kroz Kijev našli smo dvi ukrajinske novinarke, Iru i Katju, koje su uživo i izvještavale sa samih prosvjeda na Maidanu. Bolje vodiče nismo mogli nać jer smo čuli iz prve ruke o razvoju događaja – od okupljanja koje je sličilo festivalu do kravavih sukoba i Janukovičevih snajperista koji su pucali na ljude s vrhova okolnih zgrada. Danas ljudi opet side okolo i piju kave po kafićima, a ka spomen na krvava događanja spomenici su poginulima u obliku zidića od cigla, koje su zapravo bile korištene za sukob s „milicijom“. Zbog proruske orijentacije „milicije“, ali i korupcije, u Ukrajini je momentalno u procesu formiranje „policije“ i rasformiranje „milicije“, šta stvara i malu konfuziju dok proces ne završi jer za to vrijeme egzistiraju i jedna i druga. „Milicajci“ su podvrgnuti raznim testovima i, ako zadovolje, ulaze u redove „policije“, a ako ne, umirovljeni su.

Blizu Majdana i nekoliko je klubova di je „Mile“ napravia svoje prve korake u karijeri pijanca. Naravno, prva je stvar koju pitamo ljude kad ih upoznamo šta misle o njemu. Nakon šta umiru od smija 10 minuta, obično se prisjete priča kako bi ga viđali mrtvog-pijanog, ili kako je razbija Maseratija skroz blizu Maidana. Nije nan bilo problem ić njegovim koracima jer, zahvaljujući inflaciji, cijene u Ukrajini čak i za naše standarde ispadaju doslovno smišne. U restoranu se moš najist za 15 kn, a u klubu usrid Kijeva naručiš koktel za 10 kn. Ako vas sad nisan uvjeria da sidnete u avion za Kijev, moran dodat da priče o zgodim Ukrajinkama nisu bez pokrića. Tu i tamo zapitate se jeste li na modnoj pisti ili na random ulici u Kijevu.

Idući smo dan krenuli prema tzv. Muzeju korupcije ilitiga Janukovičevoj bivšoj rezidenciji. Na putu smo do tamo, naravno, stali popit kavu u neku lokalnu birtiju di je kava bila točno 2 kn. U raspravama o Hajduku prekinula nas je grupa od 6 pijanih i krezubih Ukrajinaca koji su se svađali oko pravila biljara. Jedan je od njih valjda ubacia crnu kuglu u rupu, al ga je drugi gurnia i tako to. Na rubu međusobne tučnjave obraćaju se nama za savjet. Kad su skužili da smo iz Hrvatske, osim šta su nas izgrlili i ponovili 5 puta kako su Ukrajinci i Hrvati braća „koja se bore protiv Srba i Rusa“ i još puno sličnih izjava, naručili su par boca vodke i nešto spize i inzistirali da pijemo s njima. Nije nan teško palo pa smo s tom simpatičnom, ali i prilično blentavom ekipom u 2 popodne sredili par boca vodke i razminili životne priče. S obzirom na to da smo pričali na ruskom, a moj ruski nije baš perfektan, prilično san siguran da su oni cilo to vrime mislili da smo mi zapravo došli ratovat u Ukrajinu, a ne putovat. U svakon slučaju, nakon uru vrimena tribali smo napustit grupu simpatičnih krezubih ukrajinskih nacionalista i pod priličnim utjecajem vodke tumarat dalje prema Muzeju korupcije.