Ukrajina #2 – Muzej korupcije, tenkovi i perepička

Nakon podnevnog ispijanja vodke sa ekipon simpatičnih krezubih Ukrajinaca, uspili smo se otriznit i doć do Muzeja korupcije. To je zapravo Janukovičeva bivša rezidencija koja se sastoji od nekoliko vila sa pozlaćenim unutrašnjostima, dijamantima i sličnim preseravanjem, okruženim umjetnim rijekama jezerima i slapovima. Tu se da nać i privatni zoološki vrt, staklenik sa egzotičnim biljkama i pitaj boga šta već ne. Navodno je i velik broj Ukrajinskih manekenki „prodefilira“ tom rezidencijom. Da obiđemo cili posjed tribalo nan je par sati sa biciklon.

Između svih vila, posebno se ističe jedna koja se nalazi odma kraj prelipog jezera, di je sad napravljen kafić. S obzirom na veličinu posjeda čak i kad idete biciklon, tu smo stali odmorit i popit kavu. Moran priznat da je to bilo jedno od lipših mista di san pia kavu, a da nije ni Putin lud skužia san kasnije kad nan je Katja rekla da je ta Vila bila Putinova „gostinjska“ kuća kad dođe u Ukrajinu. Unatoč veličini posjeda, cili je ograđen visokim zidom, bodljikavom žicom i kamerama. Apsolutno je nevjerojatna razlika između siromašnih predgrađa Kijeva, koje vidite na jednoj strani zida, i raskoši Janukovičeve rezidencije na drugoj strani.

Nakon posjeta toj oazi luksuza u Ukrajini, vratili smo se u stan naših domaćina u širen centru. Kad smo se par dana prije prvi put našli s njima, odma su nan rekli da je stan pravi „sovjetski“. Iako zvuči ka teško generaliziranje, nekako iman osjećaj da nema boljeg načina od toga za ga opisat propisno. Nalazi se u četvrti punoj visokih zgrada, a svi stanovi u njima djeluju nekako „nabijeno“, općenito da se iskoristi prostor maksimalno. Međutim, ono šta je zapravo jedini problem je to šta mi se čini da je sve održavanje tih stanova izostalo još tamo od sovjetskih vrimena, tako da instalacije vire svugdi, a i svi su zidovi u ne baš bog zna kakvon stanju.

Tragovi Sovjetskog saveza svakako se vide i u monumentalnim dijelovima ka šta je Spomenik velikom patriotskom ratu, odnosno cijeli jedan „park“ posvećen sjećanju na stradanja u Drugom svjetskom ratu. Više o kompleksnosti drugog svjetskog rata u Ukrajini pričat ćemo kad budemo u Lvivu, centru Zapadne Ukrajine. Zanimljivo je da se danas na tom mistu nalaze poslagani i malo moderniji tenkovi. Radi se o ruskim tenkovima zarobljenim na bojištima u Istočnoj Ukrajini. Kraj svakog od tenkova nalazi se tabla s tekstom na svim glavnim svjetskim jezicima koja objašnjava, oslanjajući se na raznorazne tehničke detalje, dokaze zašto su ti tenkovi došli iz Rusije na bojište. Naime, službena Moskva tada je uporno tvrdila da niti naoružava pobunjenike, niti ikako drugačije sudjeluje u ratu na Istoku Ukrajine. Međutim, tenk koji posjeduje tip laserske tehnologije koja se proizvodi samo u tvornici kraj Sankt Petersburga poprilično uspješno demantira te tvrdnje. Nažalost, kad malo bolje razmislin, zar je ikoga briga šta je zapravo istina, ili oće li to prominit išta osim možda moralne satisfakcije samih Ukrajinaca? U svim ratovima se te parole koriste samo reda radi, a ionako svi gledaju samo svoj interes. Pravda i geopolitika baš i ne idu u istu rečenicu. Dojam je to koji nije teško steć ako samo malo pogledate situacije na Sjeveru Afrike i Bliskon istoku, koje su češće i manje komplicirane od Ukrajine.

Šta se općenito tiče stava Ukrajinaca, dosta mladih na moje iznenađenje ne djeluje pretjerano zabrinuto zbog odcjepljenja Krima. Sami kažu da je na Krimu više od 60 % ljudi bilo za odcjepljenje te da upravo zbog toga nije bilo volje za vojnom obranom jer bi se vjerojatno našli u obrnutoj situaciji nego u Istočnoj Ukrajini – borili bi se i protiv ljudi koji tu žive. Također, godinama se mir na Krimu kupova uvođenjem ruskog jezika u škole, zamjenom jeftinog plina za rusku mornaričku bazu na Krimu i istovremenim izlaganjem ukrajinske i ruske zastave. Svi su ti detalji započeli proces koji je kulminira pripajanjem Krima Rusiji. Istovremeno, šta se tiče Istočne Ukrajine, stav je obrnut i svi su sigurni da se radi naprosto o zamaskiranoj invaziji Rusije. Jedna ženska koja je malo prije toga izbjegla iz Donetska opisivala nam je kako je tamo na okupiranin područjima pakal na zemlji. Nema nikakvih institucija koje funkcioniraju, a mir održava tzv. „pobunjenička policija“ s nejasno određenim ovlastima, pa svi uglavnom biže od njih kad ih vide.

Obično mi se par miseci iza putovanja imena pustih lokalnih jela izmišaju. Međutim, teško da će se ovi put to dogodit – popularna Kijevska poslastica, hrenovka u prženom tijestu, zove se točno „perepička“. Znači, nije rič o nikakvom krivom izgovaranju nego se zove točno tako. Za njegovo dobro se nadan da neki Ukrajinac neće doć na ideju otvorit fast food za prodaju perepički u Splitu.

Nakon još malo perepički i lutanja po Kijevu, našli smo povoljan Blablacar i zaputili se prema Lvivu, 6 sati vožnje udaljenom od Kijeva, centru zapadne Ukrajine, ali i mistu koje je totalno drugačije – i po arhitekturi i po ljudima.