Ukrajina #3 – Černobil

Svaka čast ostalima, al najzanimljivije misto u Ukrajini ipak je Černobil. Nakon šta smo detaljno proučili svu znanstvenu pozadinu katastrofe iz 1986., uvjerili smo se da je razina zračenja sad dovoljno niska da kratki posjet ne predstavlja nikakvu opasnost. Nakon toga odradili smo i teži dio zadatka te teškon mukon uvjerili matere da se nemaju čega bojat. Jasno, danas se ne može tek tako turistički uć u Černobil, već se to naziva „edukacijskim posjetom“ za koji treba dobit dozvolu od Ukrajinske vojske i policije preko specijalizirane agencije. Kako smo imali sriću da jedan prijatelj ima prijatelja kojen otac radi u Ukrajinskoj vojsci, uspili smo to iskombinirat za samo par stotina kuna, inače bi cijena poprilično narasla.

Našli smo se tog jutra na Maidanu di je minibus doša skupit ekipu od nas 10-ak koji smo trebali posjetit Černobil tog dana. Na putu do tamo su nan objašnjavali povijest nesreće u Černobilu, ali i detaljne upute za sigurnost prilikom boravka te kako koristit Geigerov mjerač radijacije, koji ćemo cilin puten imat sa sobom.

Ono šta se zapravo dogodilo u Černobilu najbolji je primjer disfunkcionalnosti sovjetskog sistema. Nadređeni znanstvenik, istaknuti atomski fizičar, ali i visoki član partije s ambicijama za napredovanje tija je provest opasan eksperiment. Eksperimentom bi dokaza da sama rezidualna snaga reaktora prilikom naglog gašenja može pokretat generatore za vodu za hlađenje nekih 60-ak sekundi koliko je potrebno da se dizelske pumpe za vodu pokrenu u tom slučaju (rečeno maksimalno skraćeno da vas ne pilan tehničkim detaljima). Time bi riješia problem hlađenja reaktora tih 60-ak sekundi, šta je predstavljalo teoretski rizik, al ne i nešto vrijedno suludog rizika. Ono šta je on zapravo tija je pripisat sebi zasluge za rješavanje tog problema i tako dobit političke poene. Isto tako, prilikom same izgradnje Černobila, nisu poštivane određene sigurnosne procedure, jer su isto tako lokalni političari tili otvorenje šta prije, opet radi svojih zasluga. Operatori koji su imali veliko iskustvo rada u Černobilu protivili su se eksperimentu jer su bili svjesni rizika i potencijalne katastrofe, ali su na kraju bili primorani poslušat. Sve je završilo pregrijavanjem jezgre i najvećon nuklearnon katastrofon u povijesti.

Najveću su žrtvu podnijeli vojnici, policajci i vatrogasci koji su jedva opremljeni gasili požar neposredno nakon eksplozije i zapravo spriječili drugu eksploziju ostatka nuklearnog goriva i totalnu katastrofu za cili europski kontinent. Spomenik tim neznanim junacima koji se danas nalazi u Černobilu im pak malo znači, s obziron na to da su kroz par dana skoro svi umrli u bolnici u Moskvi. Nakon toga je kroz narednih godinu-dvi  100-tinjak tisuća sovjetskih vojnika, koliko je god to moguće, dekontaminiralo cijelo područje, ali rezultat je samo donekle uspješan.

Danas je Černobil podijeljen u dvije ekskluzijske zone. Šira, promjera 30-ak kilometara dopušta povratak umirovljenicima, kojima je ionako životni vijek prekratak za razvitak raka. Isto tako, tu su smješteni radnici koji danas rade novi betonski sarkofag na samome reaktoru. Prvi sarkofag sagrađen je odma iza nesriće, ka prva pomoć, i ističe mu rok trajanja. Novi betonski sarkofag, koji je skoro gotov, sagrađen je na ogromnin tračnicama te će korak po korak bit pomaknut do iznad reaktora da bi ga potom zauvik zapečatia. Druga restrikcijska zona, radijusa od oko 3 km oko reaktora, dopušta samo kratki  boravak, odnosno max 8 sati dnevno za radnike na novom sarkofagu.

U prvoj zoni imali smo priliku i vidit nekoliko baba koje su se tu vratile živit. Pita san se koliko jezivo tu mora bit živit, pogotovo  noću. Vegetacija i šume doslovno su pojele stara naselja i sve izgleda nevjerojatno, ka iz najgoreg horora. Nigdi na svitu zapravo nema mista koja su nestala doslovno u jedan dan. Istina, u Americi ima mrtvih gradova, al to su gradovi koji su nestajali godinama, a ne u dan-dva.

Mislin da ne triba posebno ni isticat koliko su tek bili jezivi napušteni vrtići i škole u koje smo ušli (iako je ka zabranjeno ulazit u zgrade da se slučajno ne sruše na vas), di su svi predmeti ostali točno na mistu di su bili 1986. – od posteljine do dičjih igračaka.

Kako smo se približavali drugoj, užoj ekskluzijskoj zoni, i Geigerov brojač sve se jače oglašava. Na kraju, kad smo došli do samog reaktora, na udaljenost od nekih 200-tinjak metara, doslovno je poludia. Tu smo se zadržali samo par minuta i usput bacili pogled na vodu koja je hladila sam reaktor. Logično, ta voda je izrazito kontaminirana, a u njoj danas žive ogromni somovi! Bacili smo in par komada spize, na šta je som veličine morskog pasa izronia i pojia ih. Vodička nan je rekla da somovi iz nekog razloga jedini od riba dobro podnose radijaciju, da su tako preživili katastrofu i sad imaju cilo stanište samo za sebe, u vodi reaktora. U ostatku Černobila, neočekivano, biljni i životinjski svijet apsolutno cvjeta od nesriće. Ispada da su ljudi  štetniji za životinje od radijacije.

Na putu nazad svratili smo i do Pripyata, nekad velikog grada od 50 000 ljudi, koji je napušten par dana nakon katastrofe.Tu je i poznati Černobilski vrtuljak koji se obično pojavljuje na slikama. Ako se pitate zašto je napušten tek par dana nakon, to je zato šta su sovjetske vlasti odlučile priznat incident tek kad je razina zračenja u Švedskoj porasla na 10x veću od normalne.

Za kraj puta po Černobilu čeka nas je ručak u kantini u istoimenom mistu koje se nalazi čak i malo dalje od samog reaktora, u prvoj/daljoj ekskluzijskoj zoni. Ručak je bia jedan od najboljih šta san pojea u Ukrajini. Nažalost, nije se mogla popit piva jer je alkohol zabranjen, nakon šta se prije godinu dana Rus Vanja previše napija i nesta. Stotine ukrajinskih vojnika i policajaca su ga došle tražit, jer ipak ne želite da možda neko uspije napustit Černobil sa par kila radioaktivnog materijala kojeg ima zakopanog svugdi okolo. Na kraju su ga našli mamurnog u random stanu u zgradi u Pripyatu.

Tu je blizu i nekad najveći radar na svitu, dio tzv. „early warning systema“ koji se bija napaja direktno iz Černobila. Toliko je velik da će ga ove godine razmontirat jer je već poprilično korodira, a tolike je mase da ih je straj kako bi njegovo eventualno rušenje moglo proizvest potres koji bi čak oštetija sarkofag oko reaktora.

Na izlasku iz Černobila nas je na dva checkpointa čeka kontaminacijski test. To je naprava koja miri jeste li se kontaminirali kakvon radioaktivnon česticom. U slučaju da jeste, ne možete izać prije nego provedu dekontaminaciju na vama. Ima san osjećaj da će Kusiću aparat garant svirat, al smo ipak prošli bez komplikacija.

Ako ništa drugo, baza je šta smo upoznali i suputnike u Černobilu – tzv. Ekipu iz Černobila. Zapravo ovu kolumnu sada pišen u jednoj kavani u Pragu koju drži prijateljica od Dankinje koju smo tu upoznali. Kad san doša i reka vlasnici da mi je ovo misto preporučila prijateljica iz Černobila, prvo me je gledala ka da san lud. Doduše, ima san razumno objašnjenje pa me sad čak i časti besplatnon kavon.