Pamplona #2 – Calimocho i bikovi

Kako je naš domaćin Javi već dugi niz godina policajac u Pamploni, ima se priliku nagledat svega i svačega u doba San Fermina. Kako je i sam reka, za vrime ostalih 360 dana u godini Pamplona je tipičan miran gradić u Španjolskoj, čiji mir samo tu i tamo prekinu prosvjedi za oslobađanje pripadnika ETA-e koji su poprilično omiljeni u samoj Pamploni. Za vrime San Fermina se stvari dramatično promjene te ima pune noći posla. Očekivano, kaže da mu je najgore sa Britancima, koji kad malo više popiju budu skloni tučnjavama i neredu. Istovremeno, šta se tiće Španjolaca i njima sličnih, uglavnom se svodi na odvlačenje pijanih ljudi na triježnjenje.

Jedna od glavnih zadaća im je i osiguravanje trase za trčanje pred bikovima. Iako to izgleda kao nešto prilično ludo i stihijski po dojmovima sa televizije, zapravo se radi o poprilično organiziranoj stvari. Koliko već organizirano može bit nešto ludo samo po sebi. Od samog dolaska u Pamplonu nemoguće je ne primjetit bezbrojne postere i ogromne video ekrane sa uputama i pravilima trčanja. One uključuju objašnjenje startnih pozicija, kao i pravila ka: strogo zabranjeno slikavanje za vrijeme trčanja, zabranjeno povlačenje drugih ljudi (e ovo se stalno krši), zabrana trčanja u pijanom i drogiranom stanu i zabrana diranja i provociranja bikova. Kršenje navedenih pravila može rezultirati i uhićenjem te optužnicom. Tako su Španjolci uspili donekle uredit nešto „neuredivo“. Smisla ima, pogotovo šta ljudi obično stradaju u trčanju kada se neki bik odvoji od grupe te isprovociran krene u agresivni ispad. To se najčešće i događa kada netko za vrijeme trčanja dira i provocira bika, koji se potom okrene, te izgubivši svoje prike poludi od straha te počne nabadat na rogove sve oko sebe. Najjednostavnije trke su kada se bikovi ne razdvoje, jer tada i oni sami žele samo šta prije pobić od svega put arene.

Javi je ima dugo iskustvo čišćenja trase od pijanih ljudi prije početka, osiguranja iste, te intervencija sa ozlijeđenim i probodenim ljudima. Zato, kad smo ga pitali jeli ikada trča, reka je da nije i da mu ne pada napamet nakon šta je vidia puste probodene ljude. Sugerira je da na to zaboravimo i da se fokusiramo na samu fiestu umisto na trčanje. Trčanje je ionako svakoga jutra San Fermina u 8 pa smo imali cilu noć vrimena da razmislimo.

Zato smo pripremili par boca „calimocha“ i krenili u grad. Odma po dolasku u centar tokom večeri mi je bilo jasno zašto je San Fermin poseban. Cili grad je živia u ritmu fieste, ispunjen sa skoro milijun ljudi. Razni bendovi, svirači i pjevači su okupirali ulice. Svi su pijani od calimocha ludovali po ulicama a ljudi sa balkona prolivali vino po ljudima na svakon kutu. Odma smo komentirali da je Ultra ništa u usporedbi sa ovime. Ono šta nan je bilo najluđe šta su na ulicama i dalje bili ljudi od 2 do 90 godina, a bome su i ovi stari Baski i Španjolci bili među najluđima.

U tom trenu, iako nan se Javi čini prilično hiperaktivan, i dalje smo mislili da će on bit koliko toliko ozbiljan, jer ipak je policajac koji radi tu. Opet sam bia u krivu otprilike ka Ćiro kad je prognozira laganu pobjedu protiv Debrecena. Znači, već nakon prve boce calimocha je postalo jasno da je naš domaćin opća nepogoda, na komičan način. Čovik je živo utjelovljenje pojma vašeg prijatelja koji privlači nevolju i koji vas je u stanju u svakon klubu uvuć u tučnjavu u roku par minuti. Kako god bilo, njega je San Fermin skroz ponia pa se ima potrebu uključit u svaki band i priredbu po ulicama, upadat ženama svih dobi, od kojih je za neke u najboljem slučaju postojala slabašna nada da su punoljetne a poprilično mladolike, pa do nekih koje su vjerojatno uživo svjedočile Španjolskom građanskom ratu. Kako god bilo, sa njim smo upoznali tili ne tili hrpu ljudi, a za ne falit i doslovno svakog policajca i specijalca koji se nalazia na ulicama. Očito je čovik malo hiperaktivan ali istovremeno i poprilično popularan među svojim kolegama. U jednom trenu smo ga izgubili, a kako zbog velike mase ljudi po ulicama mobilni signal uglavnom ne radi to je značilo da ćemo tribat smislit način za vratit se doma u predgrađe Pamplone bez auta i nekako uspit uć u kuću bez ključa. Al tad nije bilo vrime za razmišljat o tome, jer se počelo razdanjivat a to je značilo da se približava osam sati i vrijeme trčanja pred bikovima.

Još smo vagali šta učinit, pa smo otišli izvidit. Već 20-ak minuti prije početka na trasi je stalo i zagrijavalo se gotovo tisuću ljudi. Svih rasa, dobi, i to i muški i ženske. Inače, može se počet trčat sa 3 pozicije. Ona osnovna, na početku trase je ono što se smatra pravim trčanjem ali je i najopasnije. Tako da ako stanete tu, policajci vas provjere jeste li pijani i jeste li ikad prije trčali. Ako kažete da vam je prvi put, udaljit će vas sa te pozicije i poslat na drugi ili treći start na kasnijim dijelovima trase. Naravno, uvik im možete lagat da nije prvi put, al to pravilo nije zaludu tu. Ako krenete sa prvog dijela, krečete odmah ispred bikova, koji mogu uhvatit i 30km/h, a treba proći i neslavni zavoj „curva de los muertos“, koja nosi to ime zbog ogromnog broja ljudi koji su tu stradali. Radi se o oštrom zavoju koji bikovi često ne uspiju savladat, pa ako se nađete između njih i ograde u trenutku kad se zabiju u nju, ne piše vam se dobro. Ono što otežava stvari su drugi ljudi, koji i uzrokuju veći broj ozljeda nego bikovi. Kako je u trčanju natiskano gotovo 1000 ljudi, veći problem je međusobno povlačenje, guranje i zapinjanje, pogotovo od strane nadobudnih turista ala Amerikanaca, koji ne prate pravila koja domaći dobro poznaju.

Druga i treća startna pozicija su dosta zahvalnije i iako se ne smatraju pravim trčanjem ispred bikova, odlična su opcija za nove kojima je prvi put. Ka prvo, dobijete dosta fore ispred bikova i prvog vala ljudi, a i drugo, u tim dijelovima trase ima mnogo dijelova di možete priko drvene ograde iskočit van trase ako vidite da ne ide na dobro. Zato smo mi odučili za prvu godinu i skupljanje iskustva otrčat malo na sigurno i iskočit kad se bikovi približe, čisto za skupljanje iskustva za iduće godine.

Kad stanete tu, okruženi sa stotinama drugih ljudi, početni entuzijazam brzo prelazi u nervozu kako se vrime približava. Kad se oglasi pucanj koji označava 08:00h, dolazi do nagle promjene atmosfere među trkačima. Kako hrpa bikova koji mogu težit i do tonu počnu trčat, doslovno osjetite kamene ploče ispod vas kako se tresu uz snažan zvuk u pozadini. Odjednom ste okruženi sa ljudima koji svi paničare i odma počinju iskakat priko ograde. Svi vuku i povlače svih i odjednom se nalazite u nekontroliranom kaosu. Malo smo protrčali i gurali se sa ljudima a kad smo čuli da su bikovi već nedaleko, odma iskočili vanka. Nakon šta su bikovi protutnjali skočili smo nazad i sigurno trčali, iza njih, do arene. Tako smo osjetili to trčanje, na prilično „tetkast“ način, ali virujte mi, ne kažu zalud stari „Pamplonci“ da se prvi put triba tako. Triba osjetit to tlo koje se trese pod vama, ljude koji vrište i vuku vas za rukave.

Na putu do arene smo vidili i starijeg čovika, oko 60 godina starog, iz Južne Afrike, koji je leža proboden na podu, a ekipa hitne pomoći ga je oživljavala. Koliko smo čuli kasnije, uspia se izvuć. Ta slika je dobra za povratak u realnost i podsjećanje kako je besmisleno to sve.

Međutim, ipak kad dođete do Arene i vidite cilu tu predstavu, vidite da ima i tu nečega šta tira ljude na naizgled besmislene ludosti, koje se Hemingway toliko trudia opisat u svojim knjigama.