Kosovo #2 – Priština, Bill Clinton i Janjevo

Granica Albanije i Kosova na prvu stvarno ostavi ozbiljan dojam. Dovoljno ozbiljan da pomisliš da nije zaludu Kusić bez putovnice osta u Podgorici. Međutim, kako zelena karta ne vridi na Kosovu, onda te kad si već uša u Kosovo pošalju da se vratiš pješke kupit obavezno osiguranje auta sa albanske strane granice. U tom procesu smo Tičinović i ja par puta pješke prešli granicu vamo-tamo, bez da nas je iko išta pita. Nakon granice autocesta, apsolutno identična hrvatskim autocestama, je vodila sve do Prištine. Iako smo očekivali sličnosti sa Albanijom,čim smo ušli u grad, uvjerili smo da zapravo ne izgleda bitno drugačije od drugih srednje velikih ex-Yu gradova. Kvart di nam je bia stan je čak ima i odlična igrališta za nogomet, košarku, stolni tenis, te dovoljno dobrih kafića čak i za splitske standarde.

Nije tribalo puno vrimena da skužimo kako hrvatski/srpski jezik neće puno značit. Svatko mlađi od 25 godina nezna ni rič, a i oni stariji su počeli pomalo zaboravljat. Da me ne svatite krivo, Priština nikako nije lip grad, ali djeluje ka dovoljno uređen i sadržajan za pristojan život. Tragovi nedavne povijesti su svugdi po gradu, a jedan koji smo svakako tili vidit je spomenik Billu Clintonu, američkom predsjedniku 1999. u doba NATO-vog bombardiranja Srbije zbog Kosova.Lipo od njih šta su mu tili dat počast, al sam spomenik nekako ne ostavlja baš željeni dojam. Recimo, ne znamo je li do nas, ili je Bill Clinton stvarno ima velike dlanove, no na kipu ka šta možete vidit na slici izgleda ka da je dlan poprilično asimetrično velik. Reakcije prijatelja Srba na taj kip se vrlo dobro vide po jednom komentaru na Instagramu.

Da Priština uopće nije previše jeftina, uvjerili smo se navečer kad smo tili uć u klub. Ulaz 10 eura, ka u Centrala. Kad smo već mislili odustat, proba sam ispalit pokušaj koji je prolazia prije par dana po Crnoj Gori. Taktika je „mi smo iz Splita, diš nama to naplatit“. Virovali ili ne, i ovdi je upalilo, pa je namrgođeni izbacivač Kosovar od 2m na to se samo nasmija i reka „Ajde kad ste iz Splita, ajte upadajte“, i to još do separea. Neznamo jel svi toliko vole Splićane, ili je možda ipak stvar da je većina ljudi mislila da smo vojnici UNPROFOR-a. Kad bismo bilo koga išli razuvjerit, uglavnom bi se počeli luđački smijat i govorit prijateljima kako su našli turiste na Kosovu. Odma mi je dalo deja-vu na putovanje u Ukrajinu prije par godina, za vrime većih sukoba, kad su također Ukrajinci misili da smo vjerojatno Kusić i ja dio hrvatskih plaćenika koji su se dolazili borit na stranicu Ukrajinaca u AZOV, šta je rezultiralo sa puno besplatnog alkohola.

Međutim, kako od nas ne bi bilobaš nekog materijala za vojsku, idući dan smo mamurni krenili put Gračanice. Jedine srpske enklave u središtu Kosova di pod zaštitom UNPROFOR-aživi nekih 10ak tisuća Srba. Ne triba posebno opisivat kako sumorno izgleda život, al ujedno Gračanica skriva jedan od lipših manastira na Kosovu. Općenito, zbog svoje povijesti u kojoj je Kosovo u 11. i 12. stoljeću bilo pod kontrolom Bizanta a potom Srba sve do 1389. godine i poznate bitke, na Kosovu su, koga zanima, ostali neki od najbolje očuvanih primjera bizantske arhitekture na Balkanu. Nakon kulturnog uzdizanja smo u lokalnoj birtiji pričali o životu u Gračanici. Kažu ljudi da danas već neki i rade u Prištini, te se stanje normalizira, ali da su isto o svemu ovisni o samoj Srbiji.

Nakon Gračanice smo produžili do Janjeva, jedinog mista/sela na Kosovu di su ostali Hrvati. Dosta ih je odselilo u Zagreb, ali jedna mala zajednica se i dalje tu održala. Isprid crkve smo taman naletili na rodbinu don Mate, lokalnog župnika (i puno toga drugoga), koji su nas odma pozvali nešto pojist i popit u samostan. Tu smo upoznali živopisnog don Matu koji je, skupa sa svojim rođacima, prvo bia šokiran šta uopće radimo tu. Nakon standardnih prvih 5 minuta, di ljudi zovu druge, govore da su našli turiste na Kosovu i luđački se smiju, na šta smo već navikli, prešli smo na priču o samom Janjevu. Danas je tu ostalo jedva 200njak Hrvata, u suživotu sa par stotina Srba i tisuću – dvi Albanaca. Kako manjinama nigdi u svitu nije ugodno, možete mislit kako je tek tamo.

Kaže don Mate kako su Hrvati često izloženi krađama, pritiscima i raznim neugodnostima. Jedinu sigurnost pružaju hrvatski vojnici u UNPROFOR-u koji redovito dođu vikendom na misu i ručak, te prošetaju malo po mistu da svi vide kako nisu Hrvati tu skroz zaboravljeni. Don Mate je u toj ciloj priči puno više od samog župnika. On je ujedno i glavna osoba koja brine o svim potrebama i problemima tih 200 ljudi.

Dok je on sta na par pivi, mi smo sa njegovim rođakom iz Zagreba produžili u lokalnu birtiju u Janjevu. Jednu od dvi preostale, dok ih je nekad bilo na desetke. Tu smo upoznali i njegovog najboljeg prijatelja, Roma iz Janjeva. Bilo je i u samoj birtiji očito kako se sa jedne strane drže Hrvati, a sa druge Kosovari. Nije neka posebna napetost, ali se isto tako vidi da nema baš neke velike ljubavi. Samo Janjevo izgleda baš izrazito tužno, napušteno i u rasulu. Utoliko je čudnije kad 5km od Janjeva naiđete na ekstremno luksuzni park sa restoranima i malim Eiffelovim tornjem, mafijaški raj ako mene pitate. Ali to je Kosovo, nikad neznate šta vreba iza kantuna. S jedne strane mi je čudna,a s druge strane zadivljujuća upornost ljudi koji pošto poto ne žele napustit svoje rodno mjesto, jer bi ja osobno već bia krenia pješke kotrljajući kufer put Splita ili Zagreba na njihovom mistu.

Ka šta san već spomenia, Cristofer zapravo nije ni tia ić na Kosovo, šta je i logično za nekoga tko je doša na godišnji iz Madrida u Split. Da bi mu godišnji bia još bolji, pobrinili su se prvi simptomi trovanja na putu iz Janjeva nazad u Prištinu. U roku od uru vrimena po povratku došlo je do totalnog raspada sistema. Obojica smo imali fibru od priko 40 stupnjeva, mučninu veću od one kad vidiš Horvantičića na televiziji, te konstantno riganje i bolove u stomaku. Dosad san jea svašta po svitu, od sirove Janjetine na beduinski na Blistom istoku, do mačjeg kebaba u Africi i sličnih nepotrebnih egzibicija, pa otrovat se mi i nije neko novo iskustvo. Al ovako kako smo se otrovali na Kosovu, neman sa čime usporedit.

Nakon 24h patnje oboje smo bili totalno satrani. Uz opće bolove, u par navrata su se javljale i poprilično realne halucinacije. Ja san se još koliko toliko drža ali Cristofer uopće nije moga stat na noge. Da neće na dobro za njega sam skužia kad sam ga čua kako u očaju moli „Oče naš“ na španjolski. Za nekog drugog to ne bi bilo čudno, al Cristofer je po religioznosti, kako bi rekli desničari, tu negdi između Ive Josipovića i Matije Babića. Na sriću, Tičinoviću nije bilo ništa, a i takosmo mogli uzrok skratit na ono šta smo jeli/pili samo nas dvoje. Cristofer jer uvjeren da nas je netko drogira, dok sam ja više za realniji scenarij di smo pojeli nešto baš jako loše.

U svakom slučaju, otrovalo nas je ili u Gračanici ili u Janjevu. Radi toga smo morali produžit boravak na Kosovu za još koji dan, šta je „oduševilo“ Kusića koji je već umira od dosade sam čekajući nas u Podgorici. Utjeha u dosadi mu je bila njemu osobno smišna činjenica da san vjerojatno posta jedini asistent na faksu koji nije moga doć održat ispit jer se otrova na Kosovu. Toliko o achievementima, a nakon dan ipo san doša sebi, dok je Cristofer, iako je jedva sta na nogama, tia šta prije otić sa Kosova pa smo se zaputili doma. Daljnja analiza tko nas je (nenamjerno) otrova bi s obzirom na dvi potencijalne lokacije zvučala previše politikantski pa ćemo je zanemarit.

Sam dojam Kosova iz mog gledišta i svega viđenog je takav da je ono za Srbe u realnosti jednostavno potpuno izgubljeno. Na samoj zemlji su ostali gotovo isključivo Kosovari, koji pričaju albanski te imaju ipak donekle drugačiju kulturu.

Zapravo nekakav mix ex-Yu i albanske kulture. Sam život na Kosovu, začudo nije čak niti toliko loš. Ostaci kvalitetne infrastrukture u kombinaciji sa američkim ulaganjima daju relativno pristojno misto za život, što se gradova tiče. Dosta mlađih Kosovara sa kojima sam priča kažu da oni prvenstveno iz ekonomskih razloga i nisu za nekakvo daljnje sjedinjenje sa Albanijom, te da je Kosovu najbolje bit samostalno. Doduše, većina investicija je od prijateljskog SAD-a, pa je drugo pitanje koliko ta država zapravo samostalno može funkcionirati. Isto tako, kao i obično na Balkanu, toliko je stvari isprepleteno da bi za ozbiljniju i točniju analizu trebalo tu provest par mjeseci, a ne par dana …