Kuba #2 – Varadero, kafići, cigare i Vinales

Najteže pitanje koje možeš dobit o Kubi je : „Jel’ tamo jeftino?“ Kako najtočnije odgovorit na to pitanje, još i dan danas neznan. S jedne strane, sidneš u restorančić i pojedeš meni od 3 slijeda za doručak plus kava za manje od 20kn. Onda nakon toga, izgoren od proteklog dana i podcjenjivanja karipskog sunca uz rečenicu „ma kupan se ja na Bačvicama cilo lito, pocrnia san“ crven ka Šeks uđeš u dućan sa kućanskim „potrepštinama“ i običnu kremu za sunce platiš skoro 100kn. Onako već crven se ljutiš na prodavačicu i pitaš koji su k**** stavili u tu kremu da toliko košta, a žena bidna samo sliježe ramenima. Uskoro skužiš da nije do prodavača, nego je sustav na Kubi jednostavno takav. Osnovne stvari su jeftine, ali kad želiš bilo šta poviše toga, dobro ćeš platit, i za europske standarde.

Al zato, taman kad se smiriš od psovanja sve po spisku i Castru i svima (naravno sebi u bradu), jer si 100kn bacia na kremu za sunčanje, dođeš na plažu u Varaderu i ostaneš bez teksta. Znači, nisan neko tko se lako uživljuje, pa san i ovom prilikom mora stišavat Dunju koja je počela vrištat od oduševljenja, al san mora priznat da je prizor baš nevjerojatan. Šta je je, ostaci ciklone posli uragana Irme su priredili scenu koja se rijetko viđa – spoj pijeska mora i neba je u stvarnosti izgleda još bolje nego na slici.

Nakon kupanja i Dunjinih upornih upozorenja da ne plivam predaleko da me ne pojede morski pas, tili smo napravit đir pješke po ostatku Varadera. Međutim, nije baš išlo kako smo zamislili, jer se na drugom dijelu nalaze sami resorti, koji su doslovno odsječeni od ostatka grada pa se do njih može samo autocestom. Probali smo pješke i po autocesti, al je brzo dosadilo. Ta razdvojenost stvarnog života i turizma zapravo prilično simbolično opisuje stvarnost Kube.

Kroz tu pustu šetnju smo se uvjerili iz prve ruke kako se na Kubi poštuju svi sanitarni standardi, a i briga za zdravlje ljudi je institucijama na prvom mistu, nešto ka i u Splitu sa Karepovcom i Vodovodom. Recimo, u borbi protiv komaraca su toliko suptilni danas je prvo preletia avion na jedva 10m visine i dobro zaprašia nekom smjesom. Nakon toga, dok smo najmanje očekivali i drugi napad, kraj nas je projuria traktor sa topovima dima kojeg baca na 10m na sve strane i tako temeljito zadimia sve oko sebe. Kako je izgleda taj traktor sa topovima za dim, teško je opisat, a i onako mi ne bi virovali. Ako ništa drugo, stvarno nas nisu baš grizli komarci narednih tjedana.

Kad već žugam za cijenu kreme za sunčanje, koja se gleda ka luksuz, sa druge strane tu su razna pića po kafićima koja se definitivno ne gledaju ka luksuz. Tako se u lokalnom kafiću u Santa Marti dalo popit odličan espresso za 2kn, ili još bolje koktele (Pina Colada, Mojito, Cuba Libre..) za manje od 10kn. Vole i Kubanci visit po kafićima, snašli bi se oni u Splitu ka i mi tamo.

Iduće jutro na odlasku iz Varadera se vidi klasična kubanska shema zarade na turistima. Lokalni Omnibus košta nekoliko kuna, ali jednostavno nemoš uć u njega ako si stranac. Imajte na umu da ovo piše netko tko se prošverca od Louvre-a priko Casablance do Betlehema u svaki živi muzej/lokalitet. Al ovdi ne pomaže ni muljanje, podmićivanje, brljanje, moljenje, nema tog boga da te pusti. Ostaje samo sjest u Viazul bus koji te istu tu rutu od par sati prebaci za 10 dolara. Uz naravno, suputnike žohare koji ti prave društvo po sidalu.

Put nas je odvea i do Vinalesa, za razliku od obalnog Varadera, gradića u unutrašnjosti Kube di ljudi žive od proizvodnje kave, ruma i duhana. Smještaj smo imali kod čovika koji se predstavlja ka dr. Yordanis. Zašto se tako predstavlja smo skužili čim smo došli u Vinales i pitali ljude jel znaju di mu je točno kuća. Ka i kod nas prije par stoljeća/desetljeća, svi znaju ko je doktor u selu. Pa mu je tako simbolično dodijeljena kuća na vrh brda u selu, šta je nama bilo ludilo zbog pogleda.

Isti taj doktor nam je napravia jednu od najboljih večera ikad, ukljućujući i mog prvog jastoga u životu. Inače, jastog je na Kubi extra jeftin. A pogotovo nakon uragana, kad ih je masovno pobacalo po obali. Tako je tog jastoga kojeg san ja pojea vjerojatno zapravo zgazilo auto. Iako smo nakon prvih par dana već očekivali da će nas svi tit zajebat za pare, kad nan je dr. Yordanis savjetova svog priku za tour konjima po posebnoj cijeni, mislili smo „ajde pa on je doktor neće on“. E sad, bia je dobar tour, al smo isto dan posli vidili oglase po selu za isti tour u pola cijene. Sve u svemu, ne virujen više nikako Kubancima kad su pare u pitanju. Mada, nije ih za krivit. Triba imat na umu da imaju plaće od 30-ak dolara i kupone za hranu. Dakle, osnovno imaju na bonove, a od te plaće mogu nešto sitno „luksuza“ priuštit, dok se za sve ostalo moraju snać, obično zarađujući na turistima, ili nažalost kroz korupciju. Više manje, ka i mi u Hrvatskoj.

Taj naš preplaćeni tour konjima kroz plantaže kave, šečerne trske i ruma je ipak vridia para, najviše zbog plantaže duvana di naučiš kako se zapravo rade cigare. Uz napomenu da 4 sata jahanja nije tako zabavno ka šta zvući. Ok, prvih uru ipo je zabavno, a onda ako nisi navika lagano prelazi u patnju. Za dosta Kubanaca konj je i dalje glavno prijevozno sredstvo, pa tako pogotovo u ruralnim dijelovima nekad češće viđaš kočije nego auta.

Na povratku nas je dočekala još jedna odlična večera na vrhu kuće koju je spremia dr. Yordanis i žena. Kako je Kuba i dalje pod potpunom ekonomskom blokadom, teško je doć do nekog komada elektronike. Tako je naš domaćin ponosno pokaziva novi Samsung Galaxy S8 kojeg je kupia za 300 dolara, al nisan mu ima srca reć da se radi o jeftinoj kineskoj kopiji. Mada, tada mi je sinilo – ako idete na Kubu vjerojatno je najbolje prije toga iz Kine naručit mobitela, i onda ih tamo minjat za sve živo.

Kako su Kubanci općenito opušteni, u Vinalesu nekako to primjenjuju i na životinje, pa recimo prasce drže slobodne da trče okolo i igraju se sa psima. Tako je prasac dr. Yordanisa konstantno trča okolo po selu, vata kokoše i radia nered. Ako niste navikli na slobodne prasce može vam se dogodit ka nama, da dok se vračaš sa večere na krovu put apartmana, odjedanput Dunja protrči iz drugog smjera vičući se „ajme Igore on je isprid vrata“. Pomislia san ko bi to moga bit isprid vrata? Ka da je čovik iz HRT-a koji oće naplatit pretplatu. Međutim isprid vrata san naša prasca dr. Yordanisa koji je tu veselo rokta i trča u krug jer se tia igrat. Nekako san ga potira put skupine kokoši i pasa koji su se onda svi uzlajali, al je makar Dunja sretno prošla i zaključala vrata. Za svaki slučaj, ako je slučajno naučia sa papcima otvarat vrata. Nakon ovih seoskih Kubanskih avantura, vrime je da se zaputimo prema malo urbanijim mistima…