Kuba #3 – Havana

Nakon gradića uz more i sela, na red je došla i svima poznata Havana, najveći grad i ključna luka Kariba. Svugdi se po Havani vide tragovi kolonijalnog doba i nekad raskošne arhitekture, koju je sad ipak nagrizlo vrime. Kažu sami Kubanci da je ka grad od 3 milijuna ljudi sa okolicom samo jedan veliki nered i da ga oni gledaju izbjeć kad god mogu. Dijelom se i slažem sa njima, al istovremeno iman osjećaj da je ujedno i jedini veliki grad na svitu kojeg je zaobišla globalizacija. Nažalost , za razliku od globalizacije, nije ga zaobišla Irma pa su sve građevine koje su prvi red do mora bile usrid radova obnove.

Da odma na izlazu iz autobusa vidiš šta te čeka potrude se, isprid vrata autobusa poredani, njih jedno 10-15 koji svi u isti glas nešto viču. Otprilike ka kad paparazzi dočekuju glumce i glumice, osim šta se ovi svi deru ili „casa particular, habitacion“ i to po cijenama jedno 5-6 puta većim od realnih, ili „taxi“ „taxi – cheap my friend“. Ništa novo, već smo spomenuli da je svakom Kubancu za iti malo luksuza ključno izvući koji dolar od turista. Kako nismo tili tako pridonosit lokalnoj ekonomiji, svoj smo smještaj sredili puno ranije pa smo se zaputili uz Havansku „Rivu“ ilitiga Malecon put našeg smještaja. Točnije jednim dijelom Malecona, jer je zbog Irme cili dio uz more potkopan djelovanjem valova i zatvoren zbog rizika urušavanja.

U smještaju nas je dočekala simpatična 60 godišnja inženjerka nuklearne fizike Mercedes i njen muž, inženjer elektrotehnike. Osim šta nismo virovali kako se Imoćani još nisu sitili tog imena za kćer, nismo virovali ni da ovaj par ima priko 60 godina. Oboje relativno visoki, fit, bez bora i mladoliki iako se ne bave nekim posebnim sportom su hodajući primjer dobre genetike Kubanki i Kubanaca. Takvog starenja se ne bi posramia ni Joža Manolić.

U Havani, koja je ipak siromašnija od dosadašnjih gradića, počinjemo sve više slušati i o negativnim stranama života na Kubi. Tako su nam se Mercedes i muž žalili kako nikad nisu imali priliku nigdje otići sa Kube. Ka prvo, osnovna plaća je 30-ak dolara, a i da nekim čudom nabaviš novce, pitat ćete odakle ti i zašto uopće želiš ić. Muž je jednom čak i otiša do Venezuele, ali na striktno poslovan put, a i to bez izbora jer je bilo ili ćeš ić ili otkaz. Makar smo im zato podijelili koji poslovan savjet da obavezno kupe još koji stan prvi red do mora, dok koštaju par iljada dolara. Kad se Kuba otvori, skočit će više nego Bitcoin. Iako svaki čovik može posjedovat samo jedan stan, snalažljivi Kubanci to riješe tako šta ga stave na neku tetu, babu ili didu u koga imaju povjerenja, a da nema nekretninu na sebi.

Dojam je dodatno idućeg dana zapečatia taksist koji mi je to ovako objasnia: „Vidi tebe, imaš – koliko, 25 godina, i eto te na Kubi. A vidi mene, 65 i uvik san tia ić svugdi po svitu a nikad nisan moga“. Nisan zna šta da kažen pa san komentira nešto u smislu da sam i ja godinama štedia za ovaj put na Kubu. Još najbolje da ću mu reć da mi je to 50 i neka država.

Da ne pomislite kako su uz tako male plaće Kubanci još i izrabljeni, tribamo tu bit realni. Nije baš da ih se nešto gura da rade po cili dan. Radno vrime je 8 sati, od kojih je opće društveno prihvatljivo par sati provest u kafiću. A s obzirom da se navečer isto druži dosta po ulici i kućama, nije baš da će vam generalno zamirit i ako zakasnite malo na posal. Naravno, tako je teško ostvarit baš neki ekonomski razvoj, al se makar živi bez stresa. Opet dolazimo do toga da to i nije tolika katastrofa osim ako ste ambiciozni, onda je zajeb.

Svaka čast vožnji u starim Chevroletima, Fordovima ili Ladama, al šetnja kroz Havanu je ipak živopisnija. Kreneš od ambasade Sjeverne Koreje pa do Američke, koju je dio zaposlenika upravo tad napustia zbog navodnih ultrazvučnih napada. (Nije zajebancija, slobodno googlajte, iako mi ništa nismo čuli na licu mista). Onda nastaviš kroz kinesku četvrt u kojoj nema Kineza. Točnije, u kineskom restoranu je kuvar crni Kubanac visok oko 2m, a i namirnice više izgledaju kubanski nego kineski. Al su zato Kinezi cili kvart izgradili i uredili, čisto eto- neka se vidi njih da su prisutni. Šetate dalje, pa po zidovima tu i tamo grafit Che Guevare, pa citat Konfucija. Onda te „napadnu“ izrazito prijateljski Kubanci i Kubanke pa odma znaš da ti oče nešto prodat. Toliko su simpatični i ispričaju tužnu priču da kad ti ponude cigare po 200kn komad, Dunja iz sažaljenja skoro plati. Međutim onda se posvađaš i spustiš cijenu jedno 40 puta, doslovno. I onda vidiš da su isti ti „jadni“ Kubanci prodali jedno par stotina cigara naivnim Kanađanima i tako zaradili više nego ti u pola godine. Šetaš dalje među ruševnim par stoljeća starim zgradama i onda odjednom izađeš na Paseo del Prado šetnicu i pomisliš da si u Barceloni. Dakle isti pod, isti stil, iste sviće, iste okolne zgrade ka na la Rambli u Barceloni. Osim šta se zgrade malo raspadaju i ne pada ti napamet prolazit ispod balkona.

Naravno svako 40m vidiš po 4 policajca, jer ne zajebaju se uzalud ljudi u Havani da je to grad od 2 milijuna stanovnika i milijun policajaca. Ako ništa drugo, osjećaš se stvarno sigurno i u 3 ure ujutro. Sami ljudi i u centru grada spavaju sa otvorenim vratima pa ih vidiš sa ulice kako leže u krevetu. Taman kad misliš da si sve vidia, dođeš do Masonske palače, jer naime Kubanci od prije par stoljeća njeguju odnos sa masonima. Kako ne virujen u pre-dramatične teorije pari mi da je sve napuvano radi turizma al san svejedno tia uć u muzej di je ka i masonska loža. Al, nisu me pustili u kratkim gaćama.. E ti masoni i njihov dress code.

Šta se tiče hrane nemoš nikako falit. Zbog dobrog starog kubanskog socijalizma, svugdi ima iste 2-3 vrste sira , mesa i salame pa je ionako svejedno di ćeš stat. Osim ako počneš slijedit „prijatelja“ koji ti na ulici napuni glavu da će te odvest na najbolje misto. Jedino onda uspiju između 1000 istih, iskopat restoran u vlažnom podrumu sa šporkim stolovima i nekim falšim sastojcima za trostruku cijenu. Na sriću, već nakon prvih par dana si vjerojatno ogugla pa ti nije problem otpilit svih.

Nakon Rope vieje za ručak, šta je nešto najbliže tradicionalnom jelu, a slično je manistri usuvo, odlučili smo se zaletit na sladoled do Coppelie, šta nam je Mercedes preporučila. Radi se zapravo o „palači sladoleda“ izgrađenoj direktno po Fidelovom naputku. Dočeka nas je red od jedno 45 min, al čim svi domaći čekaju mora da vridi. Kad smo napokon došli na red, posilo nas je za stol sa parom 18-godišnjaka iz Kube kojima je očito bilo neugodno. Za razliku od Splita di sladoled, kako je krenia, samo šta nije posta luksuz, ovdi pisalo 1 porcija – 20 lipa. Ajde to će bit nešto sitno, pretpostavia san pa naručia 3. Ispalo je da je za 20 lipa zapravo 5 kugli, pa san dobia 15. I to sve od tropskog voća, da neznaš koji je bolji. Kako je ukupna cijena za nas dvoje bila oko 3 kn, čak smo ostavili i manču. I naravno vraćali se tu idućih 5 dana svaku večer. Ne samo zbog cijene, nego zbog ideje tog mista, koje se sastoji od 2 kata i širokog parka okolo u koji stane odjednom biće 500 ljudi. To je zapravo misto di dolaze cile obitelji, dide i babe sa unucima, ali i mlađi prije izlaska, ili di izvedu curu vanka. Većina ljudi ima i posudice pa ponesu i doma za posli. Jedina caka je da biste tribali znat španjolski, inače bi se moglo dogodit da vam na ulazu pokažu da odete sa ostatkom turista kupit sladoled negdi u dućanu di je jedno 20ak puta skuplji …