Kuba #4 – Revolucije, Camilo Cienfuegos, Trinidad i Santa Clara

Naravno, ostavština Fidela i ekipe je puno veća od same Coppelie. Muzej revolucije u nekadašnjoj Batistinoj zgradi detaljno priča priču o revolucionarima tzv. „pokreta 26. srpnja“, nazvanim po datumu početka revolucije, obilježenog napadom na barake 1953. Evolucija je eskalirala kada se vodstvo revolucionara jahtom „Granma“ 1956. iskrcalo na Kubu i zaputilo u planine Sierra Maestre. Priču o Fidelu i Che-u svi znate, pa neću pilat sa time. Al je tu treći lik, nepravedno zapostavljen u povijesti van same Kube. To je Camilo Cienfuegos, koji za razliku od prethodne dvojice nije ima neko posebno obrazovanje, niti je bia filozof. Više je bia onako veseljak iz naroda, zbog čega je među Kubancima, narod danas kaže, bia uvjerljivo najpopularniji od 4 lidera (Fidel i Raul Castro, Che Guevara i Camilo Cienfueos).

Poginia je u padu aviona 1959., nedugo nakon pobjede revolucije. Jedna teorija kaže da su avion oborili Amerikanci, svjesni da ako žele da kontra revolucija uspije, moraju maknuti jedinoga vođu protiv kojega se narod nikada neće okrenuti, a druga teorija kaže da ga je eliminira sam Fidel, ljubomoran zbog njegove popularnosti. Osobno san definitivno skloniji prvoj teoriji, ali triba sve predstavit. Kako je avion oboren u more i nikad nije pronađen, danas ga se Kubanci sjećaju tako šta svakog 28.10 na godišnjicu njegove pogibije bacaju cvijeće u more.

Ne tako davno, na samom kraju 19. stoljeća, Kuba se u prvoj revoluciji oslobodila Španjolske vlasti, uz savezništvo Amerikanaca. Blizu zgrade centralnog komiteta partije i ministarstava se nalazi i najveći spomenik, Jose Martiu, kubanskom osloboditelju i junaku iz tog rata. Uz Malecon se pak nalazi i spomenik Amerikancima poginulim tada. Naravno, povijest se pogotovo u ovom dijelu svita brzo okreće. Isto tako, ni sama revolucija koja je pobjedila 1959. nije bila komunistička, dapače, od ove četvorice vođa, jedino je Raul Castro tada bia komunist. Više je tadašnja situacija i početak blokade okrenia Kubu SSSR-u. U svakom slučaju, jako puno događaja na jednom relativno malom otoku.

Kako smo već spomenili, danas večina Kubanaca žica nešto od turista. I onda je problem šta više nikad nemoš znat kome virovat a kome ne. Na Maleconu san se „sprijateljia“ sa jednin likom šta prodaje neke orahe. Priča je 30 minuta tužnu priču o tome kako ima bolesnu dicu i tako to. Kad san mu reka da neman para za te orahe (a i stvarno san već bia pri kraju sa parama), samo mi ih je da i nastavia pričat o svemu još 20 minuta. Je li to bila taktika koja sadrži rizik, jer je zna da ću mu prije nego se rastanemo ipak nešto dat ili ne, teško je znat. Jednostavno, ka šta smo već spominjali prije, tolika je razlika u plaćama, da je teško izbjeć to da svi gledaju turiste ka hodajuće novčanike.

Ako ništa drugo, dobro je šta možeš sve dogovorit sa svima. Čim smo izlazili iz zgrade za zaputit se put autobusnog kolodvora, odma je prvi lik koji je sta isprid ulaza, čisto reda radi ispalia „taxi?“. I sam se začudia kad smo pristali. Uspia je nekako pokrenit auto, koje je umisto iz auspuha sve ispuštalo unutar auta tako da se otruješ od ugljivokog monoksida. Putem nam je priča i žalia se kako policija dosta strogo hvata ljude koji puše marihuanu, iako je na svakom koraku i svi je puše. Usput smo se rugali i kubanskim televizijskim serijama, kojih smo i mi pogledali par epizoda, di u nekoj kubanskoj veriziji Krim tim 2 hvataju dilere marihuane i onda u sve to još ukomponiraju i pouku za narod da bude i dijelom dokumentarno-poučna serija. Mada, ništa nije bolje od kubanskih reklama, di svako minut prekine program sa jednominutnom idejom kako „biti više kao Che Guevara“. Pa onda prikazuju neku malu koja uči jer je i Che učia, a ona oće bit ka on. Pa onda uru posli lik koji pomaže susidu kopat vrt i govori kako je i Che pomaga ljudima pa mora i on. Svakako ako odete na Kubu nemojte propustit makar uru – dvi gledat i njihov televizijski program.

Sa Viazulom smo se pribacili do Trinidada, kolonijalnog gradića na jugu Kube di se iz aviona vidi ostatak stare kolonijalne arhitekture. Kuće redovito imaju stropove na visini od 4m, šta je i inženjersko-praktični korisno kod tako tople klime. Naš domaćin, Edunio, je nakon Irenie u Santa Matri bia prvi zagovornik vlasti kojeg smo upoznali. Pohvalia je, i to sa razlogom, kako je država uspjela milijun ljudi evakuirat od uragana, osigurat brzu sanaciju i gotovo besplatan materijal te pomoć za sve ljude koji su pretrpjeli ikakvu štetu. Uz to, navodno su se i organizirale se brojne dobrovoljne radne akcije. I sami smo u par navrata svjedočili kombijima sa razglasom koji su pozivali ljude na te akcije. Recimo, to je objašnjavalo i nedostatak jaja u Trinidadu, jer su svi bili obvezni predati ih da bi se usmjerila za ljude u područjima pogođenim Irmom. Iako danas svakome razumnom ponavljanje nekih floskula o sistemu mora bit smišno, mora se skinit kapa kako takav sistem uistinu nekad funkcionira. Zamislite samo šta bi se dogodilo nama u Hrvatskoj da nas tako nešto pogodi. Pa sitimo se samo poplava u Slavoniji prije koju godinu ili požara u Splitu zadnje lito. Totalni kaos, a destruktivno djelovanje niti 5% Irme.

Upoznali smo i Eduniovu mater i ćaću, sada već skoro 80 godišnjake, koji su jedni od rijetkih Kubanaca koji su putovali vanka, i to uglavnom u SSSR. To ujedno i dijelom objašnjava Eduniove stavove. S druge strane, kako kaže Edunio, on sad sad 40 godina još nije iša „dalje od svoje ulice“, ali je tu sretan, i uistinu se čini takvim.

Ubrali smo na vrhu brda u Trinidadu neku zgradu pa smo išli vidit šta tu ima. Ispalo je da je to jedan od hotela/resorata za strance. Dakle uglavnom za debele i ljigave stare Amerikance i Nijemce. Vidili smo da se može priključit njihovoj buffet večeri za nekih 50ak kuna i odlučili isprobat da vidimo kako izgleda taj svijet resorata na Kubi. A i bili smo gladni. Prva stvar, tu su bile sve moguće namirnice kakvima se Kubanci teško mogu iti približit. Druga stvar, nakon večere su tu bile neke predstave i plesovi koje su na pozornici izvodili mladi Kubanci i Kubanke, koje virujte mi, sa Kubom imaju veze koliko i splitski ples.

Za ne falit, ili zbog te spize ili zbog svog tvrdoglavog stava: „ma pijem ja svugdi vodu iz špine i nikad mi nije ništa“ san se još i otrova, pa san preostalih 3-4 dana uglavnom provea na wc-u. Za razliku od Dunje koja je pazila da pije samo vodu iz boce, pa san mora priznat da je bila u pravu.

Ostala nan je još Santa Clara, grad jako značajan za Kubance, s obzirom da se tu odigrala odlučujuća bitka protiv snaga generala Batiste. Kako je tu bitku predvodia Che Guevara, tu je danas i njegov mauzolej. Iako originalno pokopan u neoznačenom grobu u Boliviji, kada su tamo ljevičari došli na vlast, prebacili su njegovo tijelo nazad na Kubu. Inače, u njegovom mauzeleju smo saznali da je on zapravo bia zubar, a ne liječnik. Očito se više koristi pojam liječnik jer zvući puno karizmatičnije tako. A uz to su i tada u Argentini razliku između njih činile samo zadnje dvi godine faksa.

Iako značajan, kako se nalazi u unutrašnjosti, Santa Clara nije niti malo turistički grad. To je ludilo jer se može svugdi nać mista za jist i pit po normalnim cijenama, pa se moš i malo opustit od paranoje zbog tourist trapova.

Nakon Santa Clare, došlo je vrime za još dan-dva se bacit u more u Varaderu i nazad u Europu, nazad u budućnost. Nada san se da će mi putovanje po Kubi uspit rasčistit razumijevanje kakva je tamo situacija. Ali zapravo, kad pogledam, sve mi se čini da iman još više pitanja nego prije. Generalno, i dalje mislin da ako se već tribaš rodit u Latinskoj Americi, da si više manje dobia jackpot ako se rodiš na Kubi. Imaš sve osnovno osigurano, ali zajeb je šta teško moš postić išta više ako si ambiciozan. Doduše, ako se rodiš u Nikaragvi, Guatemali, Haitiu ili sl. šanse su velike da ćeš ionako bit toliko siromašan da opet neš imat gotovo nikakve šanse. Volili ili ne volili Kubu, mora van bit makar iz nekog dišpeta drago šta su ispred nosa najvećoj svjetskoj sili napravili revoluciju. U toj revoluciji su po meni, pogotovo u početku i napravili neke velike stvari. E sad, da li je tu revoluciju pregazilo vrime – definitivno je. Eto, vidit ćemo kako će se nosit dalje sa vrimenon, pogotovo sada nakon Raula.