Brazil #2 – Favele

Prva favela koju smo posjetili je Mare, sa 130 000 stanovnika jedna od najvećih u Riu. Poznata po tome da je proces pacifikacije za Svjetsko prvenstvo 2014. godine zbog prevelikog otpora i prevelikih žrtava vojske i policije spektakularno propa. Nakon povlačenja vojske i policije, vlada je izgradila veliki zid (ala Palestina) oko same favele, tako da turisti koji se voze autocestom od aerodroma do Copacabane i Ipaneme uopće ne vide kraj čega prolaze.

Naša domaćica, Juliana, se rodila i gotovo cili život provela u Mare faveli. Unatoč svim otegotnim okolnostima je završila faks, a usput ka članica lokalnog kickboxing kluba napunila cili zid medaljama. Ako ništa drugo, sa njom smo se u faveli osjećali duplo sigurni, pogotovo nakon šta nam je pokazala snimku sa zadnjeg turnira. Sa njom ka vodičem smo se zaputili u posjet njenoj babi koja živi usrid Mare. Naravno, zaputili smo se busom jer se ni taxi ni Uber tamo ne približavaju. Sam ulazit u neku favelu je loša ideja, a gotovo i nemoguće jer svaka ima svoj sustav osiguranja gdje se nepoznate ljude baš i ne propušta. Čak i da se uspije, uć to je još gora ideja, jer bi vrlo brzo svi počeli pitat ko si i šta si, a ako oni koji ne rade službeno za vladajuću bandu skuže da lutaš, to je puno gora opcija za tebe. Međutim, kad si sa nekim domaćim, ka šta je Juliana, onda njih svi znaju pa putem svi klimaju glavom i javljaju se. Tako i tebe odma klasificiraju ka prijatelja. Većina ljudi djeluje jako veselo i otvoreno, al teško je bilo ne primijetit i dobar broj ljudi pomalo izgorenih od težih droga. Isto tako, ovdi se više ne viđa one tisuće fit ljudi koji trče po plažama, već su ljudi uglavnom više debeljuškasti.

Same ulice favele su tisne, ali začuđujuće uredne i čiste. Upravo to je prva činjenica koja nam je direktno upala u oko. Iako siromašne, za razliku od nekih zemalja trećeg svijeta, ovdje nema nikakve riječi o nekoj općoj nehigijeni i šporkici. Sve je siromašno, ali se održava koliko god da može. Čak nas je i začudilo da zapravo sve lipo miriše, zbog brojnih fast foodova i restorana. Teško je ne primijetit da su cijene jedno pet puta manje nego na Copacabani. Zapravo, favele su ujedno i najživlji dijelovi grada. To su dijelovi grada di osim mista za jist, sve vrvi barovima i improviziranim klubovima. Ne kaže se uzalud da žive noću a danju spavaju, a opće je poznato da su tu najbolji party-i u gradu. U tu sliku se uklapa i kuća Julianine babe, porijeklom Indijanke sa sjevera Brazila. Iako iz vanka kuća ne izgleda bogzna šta, iznutra je skroz lipo uređena, sa velikom televizijom i pristojnim namještajem. Dok smo šetali ulicama vidia sam i kuću na kojoj stoji „se vende“, ilitiga „prodaje se“. Mora san se raspitat, pa san sazna da kuća u faveli košta oko 5000 dolara. Eto, dobra investicija ako želite se negdi maknit dok svoj stan iznajmite turistima liti u Splitu.

Ako ništa drugo, dobro je to šta u faveli ne moraš plaćat struju, vodu ni komunalije. Prvi san se zapita „ček kako to“, al san od Blacky-a, kojeg ćemo uskoro upoznat, dobia prilično jasan odgovor: „Ček da ti radiš u elektro kompaniji, bi li doša isključit struju ovdje u favelu? „

Kasnije su nam Juliana i rodica Emely obajasnile kako zapravo izgleda ta uprava u favelama. Kad se nešto dogodi, npr. kad je Emely ukralo biciklu, ona ode do „osiguranja“ i prijavi krađu. Oni to dalje „procesuiraju“ odgovornima i bace se na istragu. Šta god da se u međuvremenu iz događalo, teško je reć, al ona je dobila svoju biciklu nazad već idući dan. Sve u svemu, dok je jedna banda i „boss“ na vlasti situacija je ok. Zajebano je kad dođe do borbe za prevlast.

Same favele su nastale kad je 1888. ukinuto ropstvo u Brazilu, kao zadnjoj zemlji u Americi. Naglo se stvorio veliki broj bivših robova, bez imovine i posla, koji su uglavnom naselili brdovita naselja po gradovima – iz kojih su se s vremenom razvile favele. Danas od 11 milijuna stanovnika Ria, četvrtina živi upravo u takvim naseljima. Osim toga tu su i brojni kvartovi, pogotovo na sjeveru grada, koji znaju bit i gori od samih favela iz jednostavnog razloga šta tu niti je „gazda“ vlada, niti neki lokalni šef bande. Same statistike u cijeloj saveznoj državi Rio de Janeiro i nisu baš bajne. Tri puta san provjeria podatak koji mi se učinia prevelik, da je samo policija u prošloj godini prilikom intervencija u saveznoj državi Rio de Janeiro ubila oko 1200 ljudi. Broj stradalih policajaca je također značajan, pa je njima uobičajeno, a nama iz splitske perspektive bilo baš čudno vidit kako policija zaustavlja auta za rutinske preglede na način da 4 policajca drže uperene pištolje cijelo vrijeme, za svaki slučaj.

Skupa sa Julianom san i otiša na trening Muay Thai-a u Iraji, di san popia poštene batine, al i odradia vrhunski trening. Od većih batina na treningu me vjerojatno spasilo to šta je svima bilo simpatično da je tu zaluta neki Hrvat.

Tour po favelama se nastavlja tako šta mi je prijateljica Sabika, talijanska novinarka pakistanskog podrijetla i avanturistica u više navrata spomenila da me sad kad iden u Rio obavezno mora spojit sa Blackyem – poznatim brazilskim grafiterom kojeg je ona jednom prilikom intervjuirala u Europi. Kako je Blacky dijelom poznat po grafitima koje radi po favelama – predstavlja je idealnog vodiča kroz favele, pogotovo one opasnije.