Brazil #4 – Brasilija, korupcija, Ayahuasca i Vasco

Moglo bi se reć da naši domaćini nisu baš bili oduševljeni idejom kad smo im rekli da iduće idemo u Brasiliju. Točnije, počeli su nam se kontinuirano rugat šta uz sve moguća lipa mista po saveznoj državi Rio de Janeiro mi idemo baš tamo. Iz njihove perspektive, ka da neko dođe usrid lita u Split i onda nakon toga ide za Sisak. Da citiramo Julianu: „Ja bi u Brasiliju samo išla bacit bombu i ništa drugo“. Već smo spomenuli da je korupcija u Brazilu na doslovno epskim raznima, a s obzirom da je sva državna uprava koncentrirana tamo, može se razumit zašto prosječnog Brazilca boli neka stvar za arhitektonsko/urbanističku vrijednost. Virovali ili ne, čak su i nekim svojim prijateljima i rođacima govorili i smijali se kako neki Hrvati idu u Brasiliju.

S druge strane, ako vas iti malo zanima arhitektura i urbanizam, onda definitivno vridi posjeta. Izgrađena usrid ničega, unutar savezne države Goias, po ideji tadašnjeg predsjednika čeških korijena Juscelina Kubitscheka u samo 5 godina, od 1956 – 1960. Ideja je bila oživit unutrašnjost Brazila i napraviti moderan centar države. Moto Kubitscheka je bia „50 godina napretka u 5 godina“. Iako se mora priznat velebnost Brasilije i sve to, dosta o tome svemu govori i kako se danas Brazilci donekle rugaju tom motu tako šta su ga prominili u: „50 godina dugova u 5 godina!“. Gotovo svaki detalj grada su osmislili urbanist Lucio Costa i arhitekt Oscar Niemeyer.

Oblika je ptice ili aviona, na način da su parlament, vrhovni sud i predsjednička palača u kokpitu, ministarstva čine trup aviona, krila su stambene zgrade, na križanju krila i trupa biznis i trgovački centri, a na repu botanički i zoološki park te stadion. Uz to su i same ceste prometno gotovo savršeno riješene. Doduše, pitanje je kolika je bila cijena svega toga.

Ana – Paula, prijateljica koja me već jednom ugostila u Sevilli 2014. godine, se u međuvremenu vratila u Brasiliju pa smo imali smještaj kod njene familije u takozvanom „condominiumu“. Smješten 15-ak minuti van samog grada, nalazi se u dijelu gdje su kvartovi odvojeni ogradom i zaštitarima unutar kojeg su same vile, neke od lipših koje san dosad vidia. Ni ona di smo mi bili smješteni, sa pustim prostranim sobama, umjetničkim dijelima i raznim detaljima nije puno odudarala. Ćaća joj je poduzetnik a mater odvjetnica, ka i Ana Paula (koja se od Seville poprilično uozbiljila, otkako je na putu da postane sutkinja), tako da to mogu priuštit. Pričali su španjolski pa smo mogli komunicirat, a kad san skužia da je ćaća navijač Fluminensea, odma san spomenia par legendi i detalja iz povijesti kluba šta san naučia u kafiću u Riu. Nakon toga smo odma postali najbolji prijatelji pa su nas uporno častili svime i svačim.

Stvarno je šokantna razlika u standardu između Brasilije i ostatka. Puno je pogodnosti te ne čudi da u ostatku zemlje osjećaju snažnu antipatiju prema privilegiranim ljudima iz glavnog grada. Mada, iako ih je teže nać, ako dobro gledaš i kad se malo udaljiš od centra Brasilije, da se nać siromašnijih naselja. Na kraju krajeva, kažu da brojni radnici koji su dovedeni da bi se grad izgradia u 4-5 godina su morali negdi ostat, a njih nisu dočekale vile i ograđeni kvartovi.

S tom arhitekturom sam vjerojatno upila i Matu i Anu koji su mi parili da se sve više slažu sa stavom ostatka Brazila oko razgledavanja Brasilije. Nije pomoglo ni šta je Mate dobia fibru, al se žrtvova i patia da ne zakoči nas ostale.

Da ne gledamo samo beton, uzeli smo rent-a-car i zaputili se prema Alto Paraisu i nacionalnom parku „Chapada dos Veadeiros“. Da ne bi sve išlo glatko, Jelena je prošla povećom brzinom priko betonskog ležećeg policajca i nešto nan je počelu curit iz auta. Luda srića u nesrići je bila šta je to bilo točno ispred mehaničara i odma do njega Churrascarie. To van je Brazilski restoran di platiš za all you can eat 50kn, šta uključuje neograničeno mesa sa gradela. Ne triba posebno napominjat da na nama nisu zaradili. S obzirom da san ionako tia tu stat al san bia nadglasan, to je bila sudbina.

Sam Alto Paraiso je prilično zanimljiv gradić. Kako su tu specifične stijene silikatnog podrijetla, s jedne strane tu je prelip nacionalni park, a s druge se malo udreni ljudi iz cilog svita tu okupljaju jer misle da ima posebnu energiju/zračenje. Pomaže šta je to jedno od mista na svitu di najbolje uspijeva Ayahuasca. Čudan je taj gradić, iako ima samo 6000 stanovnika, prepun je hramova svih religija, kako službenih tako i raznih egzotičnijih te lokalnih indijanskih vračeva koji se bave obredima s Ayahuascom. Tisuće ljudi iz Europe tu dolazi isključivo radi tih obreda. I da smo tili probat, nije bilo baš vrimena, jer to nije da samo dođeš i uzmeš, triba upast u tu shemu sa njima na makar tjedan dana. Ako ništa drugo, atmosfera u gradiću je baš opuštena i svi ljudi su nevjerojatno prijateljski nastrojeni.

Kako je Mate bia u fibri, uglavnom sam sam luta okolo. Neki od tih poznatih slapova su bili bezveze i iskreno, puno manje dojmljivi od Plitvica i Krke, ali neki veći (od 100-njak metara) ispod kojih se na svoju odgovornost dalo i plivat su baza. Iako ne virujem u neku posebnu energiju tih silikatnih stijena, mora se priznat da s druge strane dio krajolika stvarno izgleda jebeno. Lutajući san se sprijateljia sa parom iz Porto Alegrea koji su se doselili u Brasiliju jer su oboje dobili posal u državnoj administraciji. Ljudi se sami definiraju ka uhljebi i svjesni šta drugi misle o tome, ali sritni i uživaju u životu, sami svjesni da uvjeti koje tu imaju: 9000kn, 35 radnih dana godišnjeg, neograničen broj neplaćenih slobodnih dana, te puste pogodnosti i bonusi su nešto šta nema veze sa ostatkom Brazila.

Nakon lutanja po Chapadi, došlo je vrime za vratit se u Rio i Iraju, di smo već bili ka doma. Približava se i derby Ria: Botafogo – Vasco šta se nije smilo propustit. Triba san ić sa Blackyem, al kako on na kraju nije moga, zaputia san se sam na tribinu sa Vascovim ultrasima, tj. „Torcidom“. Iako Brazilci nemaju klasična rivalstva navijača ka u Europi, osiguranje je bilo poprilično. I to u Brazilskom stilu, kordoni policije vanka naoružani dugim cijevima i niti malo prijateljski nastrojeni. Vasco je klub koji je pogotovo popularan među siromašnijom populacijom Ria, a legenda je Juninho Pernambucano, koji im je skupa sa Romariom donia jedinu titulu Copa Libertadores (Južnoamerička liga prvaka) u povijesti, i to u svom stilu – slobodnim udarcem sa 40m u polufinalu protiv omraženog River Platea. S obzirom da san tamo strša ka neki stranci koji liti dođu na sjever Poljuda odma su me svi pitali ko san i odakle san. Kad san reka da san isto iz Torcide iz Splita, nastale po uzoru na njihovu Torcidu i još kad sam reka da je Juninho legenda, odma san upa u đir i dobia zastavu. Inače atmosfera, jako slična ka na Poljudu. Čak i sastav ljudi, sa dosta i mlađih i starijih i žena. Čak i stil navijanja jako, jako sličan. Nažalost i kvaliteta nogometa jako slična jer i njima uzmu igrače čim navrše 18 godina.

Uskoro je došlo, i to prebrzo, vrime za napustit Brazil. Za upoznat Brazil kako bog zapovida bi isto trebalo par miseci a ne tjedni. Specifična je to zemlja, velikih prirodnih bogatstava, koja su joj više prokletstvo nego blagoslov. Upravo ta bogatstva su je koštala potrebe da većina ljudi bude jeftina radna snaga i eksploatira puste sirovine i poljoprivredne proizvode za cili razvijeni svit. Naravno, uz jedan mali krug ljudi koji su posrednici u toj ciloj priči. I ka rezultat toga svega dobijemo socijalno totalno podijeljenu državu, možda ka i nigdi izmišane nepregledne siromašne kvartove sa tu i tamo kojim elitnijim di se živi ka u Europi. Ali s druge strane, to je zemlja jedne velike i specifične kulture, i ogromnih potencijala. Ako ikad uspiju poravnati razlike, što nažalost vjerojatno nikome nije u interesu, ima sve potencijale da bude odlično misto za život.