Rusija #2 – Nizhny, Moskva i Rostov

Nakon St. Petersburga, došlo je vrime za krenit put Nizhnyeg Novgoroda di nas je čekala utakmica sa Argentinom, ali i pogled na jedan dosta drugačiji, industrijski grad. U vrime Sovjetskog saveza zvan Gorky, bia je tzv. „zatvoreni grad“, tj. nedostupan strancima i općenito s posebnim restrikcijama kretanja. Razlog je bia taj šta je tu bia i jedan od centara Sovjetskog  nuklearnog programa, a i mjesto „kućnog pritvora“ poznatog ruskog fizičara i dobitnika Nobelove nagrade za mir Andreja Saharova.

Dok smo se vozili poprilično udobnim vlakom i skupa s hrpom Rusa na isprekidanom streamu pratili utakmicu Rusija – Egipat, očekivali smo da ćemo doć u nekakav sivi „teški“ industrijski grad. Međutim, Nizhny nas je poprilično ugodno iznenadia sa širokim, isplaniranim ulicama, klasičnom socijalističkom gradnjom i jako lipim centrom grada. Naravno, vidi se da je to sve već poprilično nagrizlo vrime i da šminkanje radi Svjetskog ne može pokrit sve nedostatke, ali opet, za industrijski grad, jako lipo isplanirano reka bi. Povijesni Kremlj je smješten na vrhu brda di je vječna vatra za sve žrtve Drugog svjetskog rata, a odatle se lipo vidi i ušće Oke u Volgu di se nalazi i sam stadion kojeg ćemo vjerojatno pamtit do kraja života.

Sam centara grada je bia totalno okupiran Argentincima koji su vjerojatno uz Peruance bili najveseliji i najglasniji navijači na Svjetskom. Njihova fešta u gradu je počela već popodne prije utakmice i trajala više-manje sve do samog početka. Mora se priznat da imaju mota za pivat. Pisme, tzv. hinchade su baš kvalitetne. Za nekoga ko prati balun otkad zna za sebe, bia mi je baš čudan osjećaj ić put stadiona di se igra utakmica Svjetskog. Sitia san se desetaka utakmica svjetskih i europskih prvenstava koje san pratia doma ka da su pitanje života i smrti. Iako se gamad iz saveza u zadnje vrijeme poprilično potrudila da uništi taj osjećaj, u trenu kad je počinjala utakmica, to je ipak palo u drugi plan.

Atmosfera koju su priredili Argentinci je vrhunac doživila pred sam početak utakmice kada je cili stadion zapiva vjerojatno najupečatljiviju hinchadu u Rusiji, „la que tiene Messi y Maradona“, ilitiga, „ona koja ima Messia i Maradonu“. Kako sa naše strane zbog bojkota nije bilo ni Torcide ni BBB-a, Hrvata je bilo u tragovima i nije nas se čulo. Međutim, ono šta je uslijedilo na samom terenu počevši od Rebićevog voleja, pa Modrićevog i Rakitićevog gola, polako se pretvorilo u euforiju s naše strane. Nakon toga ka da smo svi svatili da smo spremni za velike stvari. Nakon utakmice se nismo mogli obranit od dosadnih Rusa koji su pilali sa pričom i slikavanjem. Toliko o tome da Rusi ne vole Hrvate.

Tu večer su Argentinci poprilično umuknuli, a Brazilcima je tribalo otprilike uru vrimena od zadnjeg zvižduka da pismu „Bella ciao“ prerade u „Messi ciao“ i počnu pivat po ulicama svih ruskih gradova.

U Nizhnyem smo se baš udomaćili tako da nan je skoro pa bilo krivo ić dalje u Moskvu nakon par dana. Ako ništa drugo, u Moskvi smo našli baš pravi socijalistički stan, u kojeg evidentno ništa nije ni uloženo od kada je izgrađen prije 40ak godina. Iako je dobro povezano metroom, tu su i gradske bicikle, jeftine i kvalitetnije, i bolje rade nego ove Švicarske u Lausanni.

S jedne strane, Moskva stvarno ostavlja dojam veličine i oni „centar svita feeling“. No, postoji i druga strana medalje, a to je izreka koju je spomenulo par Rusa, a to je da „Rusija završava kod zadnjeg kruga Moskve“. Odnosno, u Moskvi se dobro živi, ima puno prilika, ali šta se više udaljavaš od Moskve, to sve ide nizbrdo.

E, a Moskva za vrime Svjetskog je nešto baš posebno i po meni sigurno veće i bolje od ikojeg festivala ili bilo kojeg drugog događaja na svitu. Ka centralna točka i križanje svih puteva, navijači iz sve 32 zemlje sudionice su bili u Moskvi. Cili centar Moskve je bia misto di se pilo, pivalo, zajebavalo i družilo po cile dane. Nikakvih negativnosti ili ikakvih naznaka sukoba tu nije bilo. Mada mislim da je i sam pogled na rusku policiju dovoljan bia da se vidi da nisu za zajebavat se sa njima. A dovukli su ih stvarno od svugdi. Upa san u priču sa jednim policajcem koji mi je reka da mu je ovo prvi put u životu u Moskvi, a da ga je tu dovuklo sa istoka Rusije ka i brojne druge za „pojačanje“ za vrime Svjetskog.

Kako san ima dvoje prijatelja u Moskvi, dobili smo pogled na Moskvu iz dvi različite perspektive. Michaela, direktora instituta u Moskvi san zna priko prijatelja Tičinovića, i on se ponudia ugostit nas u svom stanu u centru Moskve, odma do Crvenog trga, a pridružia nan se kasnije i na putu dalje u Rostov. Tu je bila i Maria, studentica koju smo cimeri i ja ugostili u Barceloni 2 godine ranije, koja nan je pokazala Moskvu iz studentske perspektive.

Sigurno ste čuli u više navrata priče o tome kako Moskva može bit iznimno skupa. Stvarno i može, ali zapravo su skroz odvojena dva svijeta odma jedno do drugog. Mogu van to objasnit na primjeru dva kafića. Dok smo šetali uz rijeku vidili smo dva kafića i jedan i drugi su izgledali relativno bezvezno, obična terasa sa nekom tendom. Ušli smo u prvi i skužili da su ljudi poprilično „fancy“ unutra, al s obzirom da smo ionako samo tili kavu nije nas bilo briga za cijene. Ispala je to kava od 30 kuna na kraju. Kafić do, koji izgleda poprilično slično je ima kavu za 10kn. Kad smo malo bolje pogledali, primijetili smo da prvi ipak ima par Maseratija i Ferrarija parkiranih isprid. Malo posli smo u kvartu opet naletili na kafić koji izvana izgleda ka svaki splitski kvartovski kafić, a kad udeš unutra ka da si uša u Narniu. Poanta, u Moskvi ima svega, tj. dva odvojena svijeta jedan do drugog – jedan za oligarhe i bogatune i jedan za ostale milijune ljudi. S time da nisu baš ni prejasno odvojeni.

Zadnja etapa je bia Rostov na Donu, također industrijski grad i centar ruske regije poznate po industriji i poljoprivredi. Odma smo vidili da su priče Rusa istinite. U principu šta se više udaljavaš od Moskve to uglavnom stvari idu naopako, šta se odma vidi po infrastrukturi grada. Loša vijest je bila i to da smo u stanu imali hrpu žohara, a dobra da smo imali smo vrilu vodu, al ne i ladnu na špini. Ako ništa drugo zbrojili smo 2 i 2 i koristili vrilu vodu u borbi protiv žohara. Išli smo napravit đir po gradu i odma na ulici sreli Ćosića i Pletikosu. Da smo znali za aferu koja će kasnije izać sa prodavanjem karata, mogli smo ga i pitat odma da nan proda kartu za završnicu.

Prošla je i zadnja utakmica i došlo je vrime za napustit Rusiju i krenit na let za Švicarsku u novi život. Koliko god je činjenica da je Rusija bila ušminkana za Svjetsko prvenstvo, neosporna je činjenica da se radi o jednoj ipak relativno razvijenoj zemlji u kojoj se da skroz lipo živit. Nemojmo zaboravit da se radi o jednoj velikoj kulturi koja je dala toliko velikana iz svih područja znanosti i umjetnosti. Danas također donekle „demonizirana“ u zapadnim medijima, prikazana najčešće potpuno pogrešno. Iako i dalje u problemima s ekonomijom i standardom, pogotovo van Moskve, isto se stiče dojam uzlazne putanje i umjerenog optimizma kod ljudi. E, da, one priče šta vam nekad mediji pokušavaju prodat, da Rusi ne vole Hrvate i slično – to su totalne pizdarije.