Island #1 – Snig, led, rasjedi i splitske konobarice

Kad ti nije dovoljno ladno u Švicarskoj, uvik moš otić na Island. Svakako su u zadnje vrime, otkad je Easyjet pojača letove za Reykjavik, cijene dosta pale pa se da zaletit i za nekakvih 100-njak Eura povratno. Još san računa, ajde ka, treći je misec, ne može bit toliko ladno. Moš mislit, čim san izaša iz zgrade terminala čekat bus toliko san se smrza na nekakvoj islandskoj buri da san samo otiša nazad čekat sa druge strane stakla i odlučia sprintat kad vidin bus. U međuvremenu je ekipa domaćih mirno stajala tamo na stanici. Kad se bus napokon ukaza, prilikom tog trčanja kroz mećavu san skoro proša ka pravi Splićanin 2012. za vrime sniga, prokliza par metara i samo čudo me spasilo da se ne polomim. Lipa dobrodošlica od Islanda.

Dočepa san se bez lomova i tog centra Reykjavika di me u baru Babalu čeka Alejandro, prijatelj Meksikanac, koji je doletia iz Dublina. Uvik mi je baza nać se sa nekim koga nisi vidia par miseci/godina na nekom random mistu ala Babalu u Reykjaviku. Kako je vanka bila teška mećava sa burom, ostali smo u tom baru poprilično dugo. Zapravo, dovoljo dugo da skužim da je i konobarica odakle drugo, nego iz Splita. Nije ni čudo s obzirom da je, na moje osobno iznenađenje, Island skuplji čak i od Švicarske, šta prate i izrazito dobre plaće. Pa kad još uzmeš u obzir sve prirodne ljepote, di ćeš boljeg mista za otić radit ako već moraš. Naš Couchsurfing domaćin, Poljak Marcin, je također tu doša trbuhom za kruhom pred gotovo već pet godina, skupa sa zgodnom ženom i kćeri. Tu radi ka građevinski radnik, plaćen itekako solidnih 4000€ neto, al uzmite u obzir jednu stvar – svugdi u svitu kad je preladno ili je mećava se ne radi. Ali ne i na Islandu, jer onda se minimalno pola godine ne bi radilo. Poljaka je tako eto, šta legalno, šta nelegalno već oko 30 000, ilitiga 10% populacije. Smistili smo se u ludilo stan sa dnevnim boravkom u staklu, iz kojeg se ako imaš sriće lipo vidi i Aurora borealis ilitiga Polarna svitla.

Osim šta je ekstremno gostoljubiv pa se odma osjećaš ka doma, Marcin je usput i lud ka kupus, pa smo sa njim odma navalili na poljsku vodku sa čilijem, a kako su dvi boce brzo pale, onda smo se prebacili na najjeftiniji viski sa aerodroma koji smo mi donili ka poklon. Srića da je Marcin meštar od mišanja pa je otiša u frižider i pomiša to po receptu bivšeg gosta Amerikanca i napravia neki skroz dobar mix. Kad kažen da je lud, mislin to na pozitivan način, koji možete razumit samo kad čujete njegove priče o odrastanju na granici Poljske i Njemačke, koje se obično svode na to da je sa prijateljima naša ne-eksplodiranu njemačku bombu iz Drugog svjetskog rata pa su nešto raznili sa njom. Stare zidove, olupine od auta, stabla, a u jednom slučaju, greškom skoro i vlastitu babu. Sa nama je tu bia i Brazilac, koji je doša stopirat po Islandu, al ga je Marcin naša smrznutog kraj ceste i nagovoria da rađe ostane kod njega i par tjedana nego da provede noć uz cestu na -5 . Kako san zapravo ima dosta posla, plan je bia i svako jutro ovog puta par sati odradit na laptopu, al ti su se planovi utopili negdi tamo u 5. – 6. čaši viskija. Istina,  ujutro smo se dovukli do Babalua i ja san odradia koliko toliko efikasno par sati. Srića da ni Alejandru obično nije priša igdi.

Marcin se ponudia čak i da uzmemo njegovo auto za road trip po Islandu, al smo već rezervirali rent-a-car pa smo odradili kupovinu i krenili napravit krug po Islandu. Nikad se ne mogu do kraja načudit koliko gostoljubivi mogu bit Couchsurferi! Mislin da bi kod nas, pogotovo auto, većina ljudi jedva posudili rođenom bratu. Kako ka pravi Splićanin iskustva sa vožnjom po ledu iman otprilike koliko i iskustva sa proslava Hajdukovih titula, morala me „veselit“ činjenica da je već 50km sjeverno od Reykjavika asfalt preša u čisti led. Mećava koja ti omogućava vidljivost od 30m također ne pomaže. U početku san vozia 50km/h i bilo mi je apsolutno jasno zašto je najteži dio vozačkog na Islandu onaj sa vraćanjem kontrole kod klizanja. Isto mi je postalo jasnije i zašto su me u Rent-a-caru pitali da li san već vozia po ledu. Na to san naravno odgovoria: “da, da, već dosta puta”. Svejedno, 1000 km vožnje i par proklizavanja kasnije san naučia sve to na „brzom tečaju“ direkt u glavu. Još dan danas mi zapravo nije jasno kako nijednom nismo izletili sa ceste.

Prva postaja je bia nacionalni park Thingvellir. Značajan po dvi stvari: povijesnoj s obzirom na činjenicu da je tu bia prvi Islandski parlament – Althing, a ujedno i najstariji parlament na svitu. Inače, Prvi doseljenici na Island, još u 7. stoljeću, su bili irski redovnici, a onda u 9. stoljeću stižu Vikinzi iz Norveške. Oni 930. uspostavljaju Althing, predstavničko tijelo sustava koji se zapravo zove commonwealth, a u osnovi je zajednica plemena, di bi se našli predstavnici vojničkih klanova da raspravljaju o gorućim pitanjima. Inače, u 13. stoljeću Island potpada pod vlast Norveške pod kojom stoji do kraja 14. stoljeća kad prelazi pod vlast Danske, di i ostaje sve do neovisnosti 1944. godine.

Druga bitna stvar u Thingvelliru je Silfra. To je procijep između Sjevernoameričke i Euroazijske tektonske ploče koji se prostire cijelim Islandom i u osnovi uzrokuje takvu tektonsku aktivnost, ali nigdi nije tako očit ka na Silfri. Tu se doslovno reflektira na površini u obliku rasjeda koji se širi oko 2cm godišnje, ka i ove dvi ploče. Kako je to popularno misto za ronjenje, prvo smo mislili zaronit sa vodičem, al kad smo vidili da su cijene zarona u razini prosječne hrvatske plaće odustali smo. Druga ideja je bila okupat se tu na svoju ruku. Čak bi se moglo reć da san i trenira to plivajući u Ženevskom jezeru ove zime, al zajeb je šta je u Silfri voda doslovno jedva iznad nule. Ne pomaže baš ni šta je vanka minus sa islandskom burom. Nakon 10 minuti vaganja situacije, uz Alejandrovo uporno odgovaranje, i par situacija kad smo se već skoro počeli skidat u mudante za uskočit, na kraju smo ipak odustali. Isto upala mjehura/bubriga ili šta već nije lip suvenir sa Islanda. Pritom nas je više brinilo kasnije izać bez šugamana na ko zna koju temperaturu. Sva srića da na kraju to nećemo napravit koji dan posli u još gorim okolnostima.

Na kraju tog povijesno – prirodnog dijela smo popili očajnu kavu u lokalnom kafiću i krenili dalje zaleđenim autocestama put sjevera. Iskreno, bilo bi im bolje u svakom kafiću zaposlit konobaricu/konobara iz Splita. Na putu do tamo smo imali glavni zadatak pronaći po Marcinovim uputama skriveni prirodni jacuzzi sa vrućom vodom odma do vodopada. Mislin, ima po Islandu dosta tih prirodnih termalnih izvora, al isto tako za većinu triba platit skupu ulaznicu i onda se još gužvat unutra sa debelim Britancima i Ircima. Zato je prava baza uspit nać neki zabačeniji…