Uganda #1 – Idi Amin, Kampala i Nil

Nakon godinu dana rada u Švicarskoj, di su putovanja uglavnom bila ograničena na 2-5 dana, doša je konačno i godišnji na red. Je znan, očajno je ovisit o godišnjem za putovanja, al šta ćeš, kad već nisi dobia na lutriji, triba tu i tamo koju godinu uprit da posli bude lakše putovat. Tako san ovo lito, za razliku od svih kolega koji sramežljivo pitaju dan-dva godišnjeg, uzea godišnji ka u hrvatskoj državnoj firmi za napokon otić do Afrike. Već dugo mi je bila želja istražit taj dio svita, al uvik uleti nešto, tipa lani karte za Rusiju. A o toj Africi se čovik nasluša svakakvih priča. Od onih o netaknutoj prirodi, mistu nastanka Homo Sapiensa (čije ćemo tragove i pratit po Keniji), ali i teške kolonijalne a bome i post-kolonijalne povijesti. Susrest ćemo se tu i sa tragičnim pričama koje će nas podsjetit da naše Hajdučke tragične priče ipak nisu najgora stvar na svitu. Vidit ćemo i jesu li dica stvarno u Africi gladna ka u pričama matera i ćaća kad si dite koje ne želi pojist nekakvo gadno povrće (Znate ono: „Dica u Africi su gladna a ti neš jist“, ne ulazeći u apsurd prejedanja upravo zato šta je neko gladan, al eto).

Suputnik je, ka i lani u Rusiji, brat Ivan, mali lovaš programer koji je u zadnje vrime otkria čar putovanja, a i uvik ima para za iskeširat za avionsku kartu i slobodnih dana. O mogućnosti remote rada da i ne govorim, jer ću samo opet počet žalit šta se i sam ne bavim time. To je značilo da ćemo morat nać kompromis šta se tiče stila putovanja. Tribat će znači zatomit malo moje bračke gene i odreć se jedenja po najjeftinijim i prljavijim mistima i spavanja bilo di ka šta san navika. Ajde, ako ništa drugo, nije da je ni meni mrsko jest u restoranu uz Nil, al s druge strane će i novčanik dobro osjetit taj „kompromis“.

Prva postaja je bila Uganda, zemlja koju je Winston Churchill nazva „biserom Afrike“. Kod nas manje poznata, najvjerojatnije zato šta nije dala niti jednog poznatijeg nogometaša. Zemlja je to i najveće populacije gorila i čimpanzi, izvora Bijelog Nila, ali i zajebanog 20. stoljeća. A najgori dio unutar samog stoljeća je onaj za vrime Idi Amina (ako je tko gleda Posljedni škotski kralj?). Odma po slijetanju u Entebbe, glavni aerodrom u Ugandi, direkt u glavu podsjetnik na to vrime. Jako osebujna priča se veže uz ovaj aerodrom 1976. godine. Na vlasti je u Ugandi tada bia upravo Idi Amin, ekscentrični diktator i neprijatelj SAD-a i Izraela. Iako bi zbog ovog drugog svojstva dosta i dobrih vođa moglo bit tako okarakterizirano, ovdi to nije slučaj, lik je bia totalni luđak. Upravo radi toga su palestinski otmičari s otetim izraelskim avionom sletili u Entebbe. Taman kad su jadni taoci pomislili da će ih ugandska vojska oslobodit, mora bit da su se dobro šokirali kad su skužili da je ugandska vojska na strani otmičara. Da bi oslobodili taoce, Izraelci su tokom noći organizirali jednu od najkompleksnijih akcija spašavanja. Upali su na aerodrom, pobili sve otmičare i dobar dio ugandskih vojnika te spasili skoro sve otete. Tom prilikom je poginua samo jedan izraelski specijalac i to sam zapovjednik, inače stariji brat današnjeg premijera Netanyahua.

Ova mala, al prilično egzotična, priča iz povijesti najbolje oslikava jako burno 20. stoljeće u Ugandi. Na sriću Uganđana, situacija se zadnjih 7-8 godina napokon stabilizirala, pa je Uganda začudo čak pojam kakve – takve stabilnosti i mira u Centralnoj/Istočnoj Africi, nakon šta su se rješili Kony-a prije nekih 7-8 godina. Dotaknit ćemo se njega malo posli prilikom posjeti sirotištu.

Iako Uganđani pričaju engleski ka službeni jezik, brzo smo se uvjerili da su razvili svoju afričku varijantu engleskog. Tako smo sa priličnom pozornosti morali slušat našeg „Uba“ vozača (afrički engleski izgovor riječi „Uber“) dok nam je sa oduševljenjem priča o Kolindi i Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Na naš opći užas, dvi osobe koje ljudi prve spomenu su Kolinda i Šuker. Bože sačuvaj, al šta ćeš, bolje se nasmiješit i klimnut glavom nego ić objašnjavat hrvatske kriminalno-političke-sportske zavrzlame. Da smo u Africi, moglo se osjetit po njegovom komentaru kako ne igra nogomet samo zato jer bi ogladnia pa bi mora više jest. Malo šokantno za čut, al uzmimo to zasad sa dozom skepse. Ipak je riječ o taksistu, a ako je jedna stvar zajednička svim taksistima od Meksika priko Brazila i Ugande do Australije, je to da te u pravilu žele zajebat za pare služeći se svim sredstvima.

Sam centar glavnog grada Ugande – Kampale, svakako ne ostavlja dojam metropole. Ulice su dobrim dijelom blatnjave, a promet kaotičniji od ulaska u Omiš liti. Prava pješaka su u tom neredu negdi u razini sa pravima homoseksualaca u Saudijskoj Arabiji. Za dodatni kaos tu su iljade motorista, od kojih smo jednog sa Uberom i udrili, da bi se ovaj samo diga i reka glasno ljuto „eeeej“ i nastavia dalje. Ništa special, svakodnevnica motorista u Kampali. Čini se da u više problema možete upast ako malo jače okrznete nekog ramenom u Vanille u Splitu nego kad oborite motorista u Kampali.

Nas bijelce inače zovu „Muzungu“, šta po jednoj teoriji znači „izblijedjeli“, a po drugoj teoriji nešto ala „netko ko baulja okolo bez smisla“. I ova druga teorija ima smisla, na kraju krajeva bijelci su uglavnom po Africi bauljali bezveze, nešto ka ja u ovom slučaju.

Prije nego dođemo do ozbiljne priče o sirotištu, otišli smo do izvora Nila. Taj je grad sa jedne strane poznat ka misto di se proizvodi najbolja piva u Ugandi (zove se Nile beer i iznenađujuće je dobra!). S druge strane, to je i misto di izvire Nil. Kako nije baš pretjerano turistički popularna, nema gužve i turista zbog čega smo mogli baš guštat u plovidbi Viktorijinim jezerom i potom Nilom koji se od tu izlijeva. Čudno je pomislit da ta voda koja od tu krene tek za misec dana stigne do Egipta.

Ekipa iz broda je bila simpatična, i iako san poprilično siguran da dobro zarađuju za ugandske pojmove, lipo su nas zajebali. Simpatični Ugađanin kapetan sa ove slike di se smije od uha do uha (vjerojatno već računajući kako će nas zajebat) je sa istim osmijehom prista nakon plovidbe na moj poziv na pivu. Prvo su nan naplatili vožnju više nego šta smo se dogovorili. Iako Brački geni u meni provriju kad me neko oće zajebat, ovi put san reka „ajde, tolika je razlika u parama i plaćama, neka se vesele, bilo je lipo ionako“. Nakon šta smo sili „na pivu“, ovi je odma reka: „znaš šta, a da ti meni umisto pive daš pare pa ja iden ća odma“. E jebiga, glup je osjećaj ka da te neko zajebaje. Pogotovo šta je to neko ko radi sa turistima i sigurna je za ugandske pojmove pun para. Rađe ću dat pare u sirotištu idućih dana nego njemu.

Idući korak je bia zoološki vrt. E sad, razlika između ugandskog zoološkog i svih europskih je u tome šta se , amo to tako reć, sigurnosna pravila daju zaobić jednako lako ka plaćanje poreza u Hrvatskoj. Pa tako uz nadoplatu od 20 dolara dobiješ tzv. „behind the scenes experience“. Da, to točno znači to šta pomisliš. Ulaziš u sve kaveze skupa sa likom koji tu radi i dobro zna životinje. Napominjem da se radi o jako dobrom zoološkom, di se brinu o životinjama i to se većinom radi o spašenim životinjama, ne radi se o nikakvom maltretiranju. Tako da smo se igrali sa nosorozima, hranili leoparde i lavove itd. Skoro pa jače od samog safarija 10-ak dana kasnije.

U sklopu tog zoološkog se nalazi i veliko utočište za čimpanze koje se isto da hranit. Mada najjača stvar je njihov socijalni sistem koji nam je objasnia čovik koji se brine za njih. Stari alfa mužjak je još uvijek na vlasti, ali mali pretendent na prijestolje polako radi saveze i tihu diplomaciju sa drugim čimpanzama dok ne osjeti da je vrime za državni udar. Ka dodatnu zanimljivost, vidili smo u odvojenom sektoru čimpanzu hermafrodita. Moraju ga držat odvojeno jer ga druga čimpanze zlostavljaju i tuku samo zbog toga šta je hermafrodit pa čudan i drukčiji. Eto uzorka ponašanja koji ima i dobar dio ljudi.

Puni dojmova od zoološkog iskustva „iza scene“ , vratili smo se u Kampalu. Došlo je vrime i za posjetit sirotište u kojem su volontirale Anica i Mojca. Tu ćemo se i dotaknit malo ozbiljnijih priča i teških ljudskih sudbina vezanih dijelom i uz zloglasnog Konya.