Uganda #2 – Sirotište, Kony, puške i kraljevstvo Bugande

Ka šta smo već spomenili iduća postaja je bilo sirotište. E sad, da ne glumimo neke velike dobročinitelje, nije baš da smo tamo bili od neke velike pomoći. Šta smo drugo mogli radit nego igrat na balun s dicom. Ionako mi se čini da njima to više paše nego ih pilat nekim pričama. Unatoč ofucanom improviziranom balunu i svakakvim patikama, sandalama ili pitaj boga čemu već u čemu igraju, djelovali su ka da najradije ne bi stali igrat do sutra. Ni nakon par sati konstantnog trčanja nikako da se umore. Nije da su baš pretjerano talentirani, u smislu da teško da bi baš našli novog Rapaića tu, ali par potencijalnih solidnih defanzivnih veznih bi se dalo iskombinirat. Ok, šalu na stranu, pogotovo u zemlji ka šta je Uganda, koja je malo „ispod radara“, di nema toliko stranaca, svima znači netko tko je voljan saslušat ih i dati makar malo svog vrimena. A nema boljeg načina za probit led bilo di i bilo kad od nogometa. Nakon toga je doša i na red tečaj plesa od ženske strane, di su nas realno samo posramili time koliko smo netalentirani za ples. Nevjerojatno koliko su svi sami od sebe talentirani za ritam. Ok, u ovom posebno jer imaju i čak svoj band i plesnu skupinu koji nastupa okolo po svitu.

Ka šta se da i zamislit, tu se kriju neke jako teške priče. Sudbine tu variraju od nesretnih obiteljskih priča pa do puno dramatičnijih, vezanih uz neke povijesno-političke događaje koji pare ka film kad o njima čitaš iz Hrvatske. Neki od vas bi se mogli sitit kampanje „Stop Kony“, tamo negdi iz 2012., kada je grupa ugandskih studenata napravila video koji su ubrzo podržale neke poznate ličnosti pa je posta prilično viralan. Radilo se tzv. LRA (Lord’s Resistance Army), koja je predvođena spomenutim Konyem na sjeveru Ugande vodila gerilski rat. E ali, tu se nije radilo nekoj romantičnoj gerilskoj borbi, nego o totalnom kaosu u borbi plemena i bezbrojnim zločinima. Brojna dica su upravo zbog toga u ovom sirotištu. Najteža priča je od troje braće i sestara u sirotištu, čiji su roditelji ubijeni njima ispred očiju prije par godina. Oni su pobjegli ili pušteni u šumu gdje su par tjedana preživljavali prije nego su spašeni i odvedeni u sirotište. Bitno je spomenut da je najstariji brat, koji se za vrijeme tog boravka u šumi brinia za mlađe tada ima 11 godina. Da 11 godina, doba kada je meni vrhunac bia brinit se za mog Tamaguchia. Koliko god nestvarno ovakve priče zvučale, uvijek dobro dođu da nas podsjete da (koliko god se činilo tragično), nismo ipak najnesretniji ljudi na svijetu jer nan je sudbina dodijelila HDZ i SDP. Isto tako, slika bebe koja se bori protiv malarije, a brat je nedugo prije strada od iste će mi se sigurno dugo urezat u pamćenje.

Par dana kasnije, potaknuti svime viđenim, odlučili smo prije odlaska isto pokupovat poklone za dicu. Otišli smo do shopping centra i nasumično pobacali igračke, balune i slične stvari u kese. Kasnije smo im to poslali po Anici i Mojci, koje su volontirale u sirotištu. E ta kupovina poklona, tj. financijske donacije tog tipa me baš vuku na razmišljanje – je li to kupovanje nekog ega sebi ili autentično dobro djelo? Šta ja znan, al kad je personalno i kad točno znaš koga i kako ćeš razveselit, vjerojatno čak i ne. Pa na kraju krajeva, ako se i osjeća kakva ugoda ega zbog dobrog djela, zašto ne.

Dan kasnije, nešto smo skužili. Ivan me u jednom trenu samo pogleda i reka: „u pičku materinu, je smo glupi!“ Dakle, sjetia se da smo, između ostalog, kupili i 6-7 velikih pušaka na vodu. E sad, možda razbacivanje vode u Ugandi i nije problem ka u nekim drugim dijelovima Afrike, ali definitivno je problem to šta je dobar dio dice u sirotištu tu zato šta su im roditelji ubijeni u građanskom ratu. Dakle, puškama, a mi smo im kupili vodene puške da se međusobno „igraju rata“. Nismo se baš iskazali nekom promišljenošću, al šta ćeš, nismo uopće razmišljali o tome. Sva srića, kasnije smo čuli da se nije niko bunia i da se dica igraju sa svime, pa ajde, nije tolika katastrofa.

Spomenuli smo već kako je korijen tih sukoba često i plemenske prirode. Nije loše istaknut taj detalj, pogotovo jer nije blizak nama iz europske perspektive, gdje su od 19. stoljeća formirane moderne države. Istovremeno, u dobrom dijelu Afrike, podjele su primarno plemenske pa tek onda nacionalne. Dobar primjer je upravo Uganda, zemlja 50ak plemena, ujedinjena oko najutjecajnijeg „Bugandskog kraljevstva“ sa sjedištem u Kampali. Da malo bolje to istražimo otišli smo do stare kraljevske palače, gdje živi rodbina i potomci brojnih žena bivših kraljeva. Virujte mi, pitanje jel bolje živit ka prosjak u Splitu ili dalji potomak kraljevske obitelji u Ugandi. Sam kralj istovremeno živi poprilično lipo u novoj palači, ali i nema baš toliku moć. Više je figura, pogotovo pokraj predsjednika Musevenia koji je tu na vlasti od 1986 godine, i postaje jedan od najdugovječnijih svjetskih vladara.

Danas je na sriću, dijelom i njegovom zaslugom Uganda poprilično stabilna. Istina i dalje je jako siromašna, ali ostavlja dojam prilično sigurne zemlje. Pa čak i kaotična mista poput centralnog pazara. Rijeka ljudi, motora i svega i svačega, mada sve opet djeluje poprilično sigurno. Preporučili su nan otić pogledat njihove tradicionalne plemenske plesove. Iako nikad nisan siguran jesu li te stvari ušminkane za turiste, ovdi su bili baš impresivni. Različita plemena iz Ugande i okolice su prikazivali svoje plesove koji su obično služili, a za šta drugo nego zavođenje žena. Nakon toga se sve pretvorilo u jedan veliki party, nešto ka klub samo sa uživo muzikom.

Drugi, moderniji dio Ugande se može iskusit u jednon malom dijelu Kampale, namijenjenom prvenstveno strancima. Za početak u neprirodnom Shopping centru di su sami stranci, i par za ugandske pojmove skupih kafića/restorana, ala Java Housea za koji ipak moram priznat da ima jedne od najboljih sendviča ikad. Isti taj kvart je i pun noćnih klubova, di je bilo začuđujuće dobro za izać. Dijelom zbog dobre muzike, al najviše zbog itekako zgodnih Uganđanki. Jedino šta se po tim istim klubovima, ka i u svakoj siromašnoj zemlji da vidit stare debele engleske seronje sa prelipim Uganđankama. Mada opet, koliko god mi se to gadilo vidit na prvu, opet na drugu – „whatever floats your boat“, ko san ja da sudim.

Taman zadnju večer u Ugandi smo se putem sprijateljili s taksistom (koliko god ih ne volia, opet često pokleknem), pa smo ga pozvali na večeru sa nama. Ispriča nam je da je porijeklom iz Ruande te da su mu oboje roditelja stradali u genocidu. Priča je držala vodu, pa iako san jako skeptičan prema ljudima previše koji pričaju, stvarno san počea suosjećat sa čovikom. Za Anicu, koja je sklona blesavo vjerovat ljudima da i ne govorin. Međutim sve se razotkrilo kad je počea tražit par stotina dolara pomoći i brljat sa pričom koja se počela totalno raspadat i curit na sve strane. Osobno bi ga najrađe udria nogom u guzicu, ili makar posla u „rodno mjesto“, al na bratov nagovor san ga samo pristojno otpilia. Nevjerojatno, nakon borbi sa taksistima prevarantima u gotovo 60 zemalja, kad im i poželiš „dat šansu“ u nadi da ih ima i poštenih, eto šta dobiješ zauzvrat.

Taksiste na stranu, sami ljudi u Ugandi su bili jako ugodni i pristojni. Kako god, došlo je vrime za ić dalje put Kenije…